Slavica Sarkotić

Slavica Sarkotić

(hommage Vjekoslavu Majeru)
Sve je krhko, sve se lomi
Lan i svila
Dan prolazi, sve prolazi, moja mila
Izblijedjet će moje stope
Jutra što ih suze škrope
Mjesta gdje su usta bila…

više

Slavica Sarkotić

I onda te prevari starački umor
Pa zaspiš popodne
Ukradeš sam sebi dragocjeno vrijeme
I jedan od rijetkih sunčanih dana ovog svibnja
Pa usneš san iz kojeg se ne želiš probuditi
I kažeš hvala pticama…

više

Slavica Sarkotić

Nek uđe Božić stazicom prhkom
I nastani se u domu krhkom
Kojemu s krova pada crijep
Gdje živi starac napola slijep

.…

više

Slavica Sarkotić       

Kad čujem pjesmu „La Paloma”
Ja ne vidim bijelu golubicu
Nikada
Ja vidim brod, veliki, prekooceanski
Crni, s tri jarbola
Koji odnosi mog djeda na kraj svijeta…

više

piše: Slavica Sarkotić

Otišao sam zbog ljubavi prema jednoj plavokosoj Njemici, ljubavi iz djetinjstva.

Nisam otišao tako daleko, samo tisuću kilometara od doma.

Mislio sam, mnogi su otišli dalje. Mnogi su otišli preko oceana. I iz moje obitelji također.…

više

Slavica Sarkotić

Ponekad noću budi me plač
To jecaju polja zarasla u drač
Tamo gdje bili su klasovi zlatni
Pusta je ledina i putovi blatni

.…

više

tekst: Slavica Sarkotić

I tako. Čovjek bi bio sretan, ali uvijek je negdje neki napušten pas, neki ostavljen starac, neko uplakano dijete.

Neka sudbina koja nas dotakne, okrzne u prolazu, iako je nismo tražili, očekivali niti joj se nadali.…

više

SRPANJ / reminiscencija

piše: Slavica Sarkotić

Srpanj. Početak srpnja. U zraku titra onaj staklasti odsjaj jare, negdje u krošnji pijuće žedni ptić, na drvenom plotu okrenuti naopačke suše se crveni i plavi lonci za mlijeko.

Sjedim s bakom na kockastoj crveno – zelenoj deki prostrtoj uz dio zida koji je u sjeni.…

više

Iz naaše arhive/ objavljeno 12.10.2021.

Slavica Sarkotić

Moj dom je pod nebom od opala
Tu gdje se tisuću boja prelijeva
A poznata ptica milozvučno pjeva
U travi grijem umorna stopala

.…

više

“Čovjek sve izdrži kad je prisutna ljubav.”

piše: Slavica Sarkotić

Berlin-Zagreb/ Na stolcu do mene, dijelio nas je samo prolaz, sjedila je žena, Njemica, po godinama rekla bih starija od mene.

Ušla je u autobus čini mi se u Dresdenu, pogledala broj mjesta i sjela pored gospođe za koju sam kasnije saznala da je Hrvatica kao i ja.

Vrijeme je prolazilo u tišini, čulo se samo drndanje kotača i šum kiše kako udara po staklima jer kišilo je negdje između Dresdena i Praga.…

više