Marica Žanetić Malenica: TRAGOM USPOMENA

Dan drugi – I. dio

tekst i foto: Marica Žanetić Malenica

Budim se bunovna u udobnom krevetu prostrane hotelske sobe u Coimbri nakon nemirnog sna. Pripisujem ga grozomornoj priči iz 14. stoljeća, koju nam je, u polumraku sveučilišne Ivanove knjižnice (Bibliotece Joanine), tihim ali izražajnim glasom ispričao naš pratitelj puta. Nije ovo baš neka uspavanka, ali ne mogu je prešutjeti.

Dakle, kralj Afonso IV. iz Burgundske dinastije pripremao je svojega sina Pedra za prestolonasljednika, što je uključivalo i …

više

Dan prvi

piše: Marica Žanetić Malenica

Kada pobrojim pojmove poput pijetao, azulejos, pluto, fado, bakalar, vino, mramor, vjetar… očekujem da ćete ih lako podvesti pod zajednički nazivnik. Ako ne ide od prve, dodat ću još  diktatora Salazara, nogometaša Eusébija, moreplovca Vasca da Gamu u nadi da dvojbe više nema. Zajednički nazivnik je zapadnoeuropska zemlja Portugal.

Sjedim u drugom redu zrakoplova naše prijevozničke tvrtke kojim je, piše na metalnoj pločici u mojemu vidokrugu, …

više

piše: Marica Žanetić Malenica

Utorak je. Ustajem iz kreveta, obavljam ono neizbježno jutarnje i zovem je u ured. Znam da čeka moj poziv, kao svakog utorka već, evo, treću godinu.

„Jutro, hoćemo li?“

„Naravno da hoćemo, a di?“

„Di je tebi zgodno, ionako idem busom, svejedno mi je!“…

više

piše: Marica Žanetić Malenica

„Je li možeš u subotu doć prid brod, poslaću ti jednu bulsu“?

„Mogu, naravno da mogu. Hvala ti puno… ljubim te…“

„Ma ništa, znam da je jadno voliš, Meri ih je ispekla…“

Ovaj, ili vrlo sličan dijalog vodim s Lidijom, mojom korčulanskom prijateljicom iz Blata, skoro svake godine u ova doba. Odem na brod po bulsu (torbu) i u njoj nađem ono što jadno (mnogo) volim, …

više

piše: Marica Žanetić Malenica

„Vi ne možete dati krv“, reče mi odlučnim glasom liječnica, kada sam se odazvala akciji koju je organizirao klub darivatelja krvi kojega sam bila članica.

„Zašto ne mogu, tlak i hemoglobin su mi u redu“, rekoh iznenađeno.

„U kartonu piše da ste operirali štitnjaču“.

„Jesam, ali skinuli su mi samo polovicu i nalazi su pokazali da…

više

piše: Marica Žanetić Malenica

Ulazim u radnju poznatog splitskog proizvođača pekarskih proizvoda i slastica. Njušim opojni miris tek pečenoga kruha i zamišljam vrijedne pekare kako u noćnoj smjeni mijese sve te kruhove naše nasušne.

Dobro, više ih ne mijese ručno, ali treba u te velike čelične miješalice usuti točne omjere svih sastojaka, moguće i ručno domijesiti, tehnološku proceduru slijediti da bi iz toplih peći izašli: Didova peka,  Bakina pogača, Matan, šlapa, lovački, seljački, rustika, finac … i sva ta razna peciva sa slanim i slatkim nadjevima. …

više

piše: Marica Žanetić Malenica
Konačno sam se dočepala otoka, s kojim je uvijek započinjalo i završavalo moje ljeto.

Raspremam se na brzinu, ovdje vlada neki opušteniji red, bolje reći blagi nered. Uostalom, tome i služi odmor i odlazak izvan mjesta stanovanja. Uzbuđena sam, očekuje me prvi ovogodišnji bliski susret s morem.

Oblačim kupaći kostim, prvi put ove godine. Gledam svoja …

više

piše: Marica Žanetić Malenica
Blago ovima što rade u tvornici čokolade, mogu je praviti, držati u rukama, gledati, kušati, do sita se najesti…

Što ja sa strujom da radim? Mogu se samo ubiti ili stresti, a do toga mi nije. A onda mi se opet čini da nije svako zlo za zlo. Zahvaljujući tome što ne dolazim u takva iskušenja mogu održati vitku liniju. Jer, da me je pustiti među ove pokretne trake preko kojih klizi taj slatki smeđi grijeh… jer da me je pustiti… jer da me je…

Ovo mi se motalo po glavi prije nekoliko godina, kada sam prvi put šetala carstvom čokolade i promatrala one sretnike kojima šećer nikad ne pada. Bilo je to u Švicarskoj, u tvornici „Alprose“. Ja sam tada radila u tvornici struje.…

više

Marica Žanetić Malenica

More je moj praiskon
strast što ne zna za oseku,
pa ipak iz godina ranih
u sebi nosim jednu rijeku.

More je moje stanište
valovima me nježno ziba
šumom svojim uspavljuje,
ja njegova sam plava riba.…

više

tekst: Marica Žanetić Malenica

Šetam sa svojom rodicom, koja me ugostila u Perthu, centrom ovoga lijepoga prostranoga grada na obali rijeke Swan.

Studeni je, a kod njih kasno proljeće i već poprilično vruće. Sretna okolnost je što smo po vjetrovitosti u drugom gradu na svijetu, pa nas vjetar miluje po licu ugodnom riječnom svježinom.

Kada smo se približile jednom od oblakodera u poslovnom kvartu, rodica reče:…

više