BAJKA KOJA TO NIJE

piše: Marica Žanetić Malenica
U Dubrovnik sam stigla autobusom jednog lipanjskog nedjeljnog popodneva 2000-te godine. Sutra ujutro pratim, za glasilo tvrtke u kojoj radim kao novinarka, međunarodni skup o nuklearnoj energiji.

Ako igdje nisam doma, onda na ovakvom događanju nisam – ni zbog vrlo specifične stručne tematike ni zbog istog takvog engleskog jezika kojim govore sudionici, uglavnom stranci.

Ulazim, pomalo umorna od skoro petosatne vožnje, u hotel smješten u Gružu, tik uz obalu, što pruža pogled za uživanje i pamćenje. Ako mi se posreći pa dobijem sobu na višem katu i s pogledom na more. Ovoga puta nije. Sezona je već uvelike započela i sobe od mora su već iznajmljene uglavnom stranim gostima koji ljeti zaposjednu ovaj jedinstveni povijesni grad.

Upravo sam se raspakirala kad je zazvonio mobitel.

– Ej, gdje si ti? Sad te neki tip spomenuo na televiziji, nešto u vezi dice, nisam baš najbolje razumija… – govori mi moj splitski kolega Gogo.

– Kakve ja veze imam s djecom i koji je to tip, koja emisija? – pokušavam, onako zatečena, doznati nešto detaljnije.

– Bio je gost u emisiji Željke Ogreste i izvadija je neki papir iz džepa od košuje i pročita nešto što si ti napisala. To je sve što znam.

– Ok, hvala ti na informaciji, sutra navečer se vraćam u Split, pokušat ću doći do snimke.

Tek što sam završila razgovor i upregla memoriju da se sjetim što bi to uopće moglo biti, ponovno je zazvonio tada još velik i nezgrapan mobitel, prvi koji sam imala. Ovoga puta se javlja prijateljica s istom viješću i dopunjuje je nešto konkretnijim podacima. Riječ je o emisiji „Da je meni pet minuta“ koju je osmislila i na Prvom programu nedjeljom popodne u to vrijeme vodila poznata novinarka Željka Ogresta. Pozivala je u goste anonimne ljude koje je po nekim svojim kriterijima smatrala zanimljivim sugovornicima.

Po povratku u Split uspjela sam doći do snimke te emisije na video kaseti. U zadnjem dijelu emisije Željka je ugostila mladića koji je odgojitelj u vrtiću, odnosno, tetak, kako ga je Željka oslovljavala. Razgovor se vodio o tome kako se odlučio za taj, pretežno ženski poziv, gdje radi, kako mu je među djecom, vole li ga, imaju li roditelji i ostali u njegovu okruženju predrasude glede njegova zanimanja i kvalitete rada….

Na kraju emisije, na pitanje voditeljice želi li još nešto reći, simpatični Tetak je iz džepa svoje karirane košulje izvadio presavijeni list papira i kazao otprilike ovako:

„Tijekom studija i poslije u ruke su mi došle brojne stručne knjige i tekstovi o djeci, ali mene se posebno dojmio tekst koji je napisala gđa Marica Žanetić Malenica, iz kojega ću vam pročitati tek dio:

„… Poanta je, zapravo, u tome da nam za djecu i njihov tako mali, a tako važan, svijet ostaje sve manje vremena, pažnje, strpljenja… A djeca ovise o nama zapravo samo tih prvih nekoliko godina života. Trebaju nas i poslije, ali nikada više onako iskonski, grčevito i posesivno. S godinama i ona se nauče ljubavi, pažnji i zahvalnosti, te nam ih spontano, ali i svjesno uzvraćaju. Međutim, nikada više kod njih nećemo osjetiti onaj organski poriv da budu dio nas, da plijene našu pažnju i izazivaju nježnost. Samo tih prvih nekoliko godina. Jesmo li dovoljno svjesni toga dok ih jutrom ostavljamo na čuvanje u vrtiću kao dio kućnog inventara, dok ih popodne tjeramo van ili u svoju sobu, kako bismo predahnuli nakon ludila na poslu. Ili, dok ih navečer na brzinu i bez prava glasa trpamo u krevet da nesmetano obavimo nagomilane kućne poslove. Znamo li da im tim oskudnim zajedničkim druženjem, na koje nas prisiljava ishitreni tempo življenja, uskraćujemo najpotrebniji i emotivno najvrjedniji sadržaj ranog djetinjstva – roditeljsku prisutnost… Jer, jednoga dana, kada naša djeca budu odrasli ljudi s bremenom života na plećima u kojemu neće biti mjesta za bajke, a ponekad ni za nas, pitat ćemo se jesmo li im pružili dovoljan dio sebe kao trajni polog za njihov odvažniji, spremniji i sretniji start u život.“ 

Slušajući ga kopam po sjećanjima. Kada sam ovo napisala i gdje je objavljeno? A onda se prisjetim osvrta na pustolovni film Stevena Spielberga „Kuka“, napisan prije osam godina za HEP Vjesnik, glasilo naše tvrtke. Gledala sam ga sa svojom tada četrnaestogodišnjom kćeri Tihanom. Sjećam se njezina i mojega doživljaja istoga filma.

Njoj se tada činilo da je prestara za bajku o svemogućem pozitivcu (film je suvremeni nastavak bajke o Petru Panu, dječaku koji nije želio odrasti i njegovom najvećem neprijatelju – osvetoljubivom i zločestom kapetanu Kuki).

Ja sam, pak, bila uvjerena da je još uvijek bila premlada da shvati bitnu poruku ove šarolike bajke koja je, na početku i kraju, jedna svakodnevna, moderna priča iz obiteljskog života. Ona se uspjela nakratko vratiti u ne tako davnu prošlost kada smo joj u sanjivu glavicu useljavali junake mnogobrojnih bajki, pothranjujući joj maštu i rasuđivanje o pojmovima dobra i zla. I to je bilo sve. U budućnost koja ju je tek čekala kao odraslu osobu (majku, suprugu i zaposlenu ženu) nije mogla proniknuti. Mašta tu ne pomaže, a životno iskustvo, koje se gradi na osobnim doživljajima, nije joj još bilo dostupno.

Sa mnom je proces tekao obrnuto. Djetinjstvo mi je već predaleko pobjeglo, a stvarnost mi je bila itekako prepoznatljiva i podobna za uspoređivanje, tako da sam ovu čudnu mješavinu filmskih žanrova doživjela kao vrlo britku kritiku suvremena načina života, osobito njegova obiteljskog segmenta.

Danas, kada je moja kći psihologinja, majka, supruga i zaposlena žena, ovaj film bi zasigurno gledala drugim očima, onima kakvim sam ga ja tada gledala. I složila bi se s onim što sam napisala i što je privuklo pozornost mladog tetka iz nekog zagrebačkog vrtića.

Na pitanja kako je došao do našeg glasila, koje nije u slobodnoj prodaji, tko mu je ukazao na ovaj tekst, ili, pak, zašto ga tolike godine čuva i zašto je baš njega izabrao za emisiju u kojoj je predstavljao sebe i svoj rad, nikad nisam dobila odgovor. Uostalom, to i nije važno koliko činjenica da sam, po njegovu mišljenju, napisala nešto što je i struka prepoznala kao suvislo.

Nisam ni pedagoginja, ni psihologinja, ni odgojiteljica… Ali sam u vrijeme kada sam to napisala bila majka, supruga, zaposlena žena… A to su dovoljne kvalifikacije za važne životne spoznaje.