Nagradu “Zvonimir Golob” koju Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. dodjeljuje za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu, ove je godine, kako nas je obavijestio organizator, a i mi već objavili, u konkurenciji 178 autora iz Hrvatske, BiH, Njemačke, Kanade, Švicarske, Australije, Slovenije… prosudbeni sud u sastavu: Josip Palada, Mladen Pavković i Milan Pišković, za pjesmu naslova “Zauvijek sam”, dodijelio Antonu Kikašu iz Toronta.
ZAUVIJEK SAM
Sanjao sam kako letiš
prema meni na krilima anđela
i kako zajedno plovimo
na valovima plavoga mora
uz radosne glase galebova.
Kako u zboru ptica putujemo
u luku naše vječne sreće.
Iznova sanjam ljepotu osjećaja
kada si pred slatku zoru
zaspala u naručju mome.
Tvoj tajanstveni osmijeh
treptao je na licu tvome
kao nježni proljetni cvijet
još me noćima drži budnim.
Za nas je zvjezdana noć
bila kao divan kratki san.
Za tren je došla zora
i novi suncem obasjani dan.
Dugo sam tražio najljepšu ružu
i donio je tebi na dar.
S ružom u ruci kleknuo sam
ti si mi podarila nježni zagrljaj.
Bio je to najsretniji dan
cijeloga života mog.
Sudbina nije bila na mojoj strani.
Ostao sam zauvijek sâm.