događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Piše: Viktorija Banić
Često se dogodi da sretnem neku osobu i nakon toga danima razmišljam o njoj. Pa i pišem. Uglavnom su to stariji ljudi, sami, pogubljeni u tranziciji i raspadu svega što je sačinjavalo njihov mini-svijet. Zastali negdje, u izgledu i pričama, u sretnijim vremenima. Nekad su to tek osobenjaci, amateri-umjetnici, ponajviše života, točnije preživljavanja. Rijetki su, ili barem rjeđi među njima, mladi ljudi.…
tekst: Marija Kukić
„Čuj, Franjo“, rekla je jednog toplog ljetnog dana Julka svome mužu. „Mi moramo prodati naše koke. Ili moramo od njih skuhati fiiinuuu domaću juhicu?“
Slušao Franjo svoju Julku i nije mu bilo jasno o čemu to žena priča. A Julka nastavi:
„Ne nesu jaja, ne kvocaju, ma, nikakva korist od njih. Samo troše hranu, moram se brinuti da uvijek imaju vode za piće, da ne odu u tuđu avliju, da ih kobac ne odnese… Svaki puta kada dođem pokupiti jaja, nađem uvijek prazno gnijezdo. Nemam pojma zašto su prestale nesti, a sve do nedavno bile su prave koke nesilice.“…
Iz naše arhive/13.12. 2011
od Časopis Jezik,
Kako valja reći i napisati koliko je sati? Načelno, tako da nam svima bude jasno što je napisano i da znamo koliko je sati.
Razgovorno možemo reći …pet i pet popodne. Razgovorno se kaže i frtalj pet i tri frtalja pet i kvarat pet i pola pet i pet minuta …a da se pri tom misli na popodnevno vrijeme.
U književnom jeziku valja pripaziti jer je zadaća književnoga jezika omogućiti priopćajnu jasnoću.
Nije pet popodne, nego 17 sati. Tako Amerikanci računaju…