Piše: Viktorija Banić
Često se dogodi da sretnem neku osobu i nakon toga danima razmišljam o njoj. Pa i pišem. Uglavnom su to stariji ljudi, sami, pogubljeni u tranziciji i raspadu svega što je sačinjavalo njihov mini-svijet. Zastali negdje, u izgledu i pričama, u sretnijim vremenima. Nekad su to tek osobenjaci, amateri-umjetnici, ponajviše života, točnije preživljavanja. Rijetki su, ili barem rjeđi među njima, mladi ljudi.
Srela sam nedavno čovjeka, mladića. Ne vjerujem da ima trideset godina. Visok, stasit, pisalo bi u knjigama. Kosa, tamna, čvrsta, dugo nije ošišana, a izgleda niti oprana. Čelo visoko. Lice neobrijano, moglo bi proći kao nemarno, ali samo to… Pogled oboren. Na njemu je ljubičasta majica kratkih rukava i to je sve čime bih to što ima na sebi mogla uopće opisati. Tvrdoglavo pokušavam pronaći riječi. Hlače su, zapravo, zagasito crvena trenirka, od jeftinog sintetičkog materijala, onoga koji ubrzo dobije male čvoriće od habanja.
Nogavice stisnute na dnu, a ispod koljena prepune sitnih čičaka. Baš onih čije su kukice, kojima su zakačeni za tkaninu, toliko sitne i oštre da se pri skidanju ne daju ni s ruku otresti. I nisu jedina muka te trenirke ti čičkavi napasnici, podsjetnici noći provedene na nekoj livadi. Prethodni je vlasnik očito bio znatno niži, pa su sadašnjem nogavice prekratke. Barem pedalj. Ispod hlača vire gole noge koje prelaze u dugačka stopala ugurana u tenisice, zbilja, neodređene boje. Gornji dio tenisice odavno se rastao od većeg dijela potplata.
Gotovo da je šupljina kroz koju se vidi prljavo boso stopalo, duža od neraspadnutog spoja. Srećom, samo na jednoj tenisici. I pitam se, na koji to način jedna tenisica bude tako pohabana, a druga gotovo čitava? Od istog para? I dok promatram taj čudan spoj materijala i tijela, kuštrava glava se poče nervozno osvrtati oko sebe. Zatim mladić krene užurbanim korakom, koliko je to moguće u njegovoj situaciji, u nekom samo njemu znanom smjeru. Od tada razmišljam.
Vjerujem da je i on nekada, negdje, bio dijete koje je slavilo, recimo, peti rođendan. I dobio barem neku čokoladu, tortu. Išao je u školu. Neke je predmete sigurno volio više od ostalih. Barem tjelesni ili crtanje. Možda je lijepo pjevao. Ili bio dobar matematičar. Od onih kojima urednost bilježnice nije prioritet, ali su rezultati uvijek bez greške. Sigurna sam i da ga je netko nekada upitao što želi biti kad naraste. Sigurna sam i da je odgovorio. Vjerojatno i promijenio svoj odgovor od dana do dana. Kao i sva djeca. A onda se jednom dogodi – što? Neka ružna, loša, obiteljska tragedija, nesretan slučaj, nečija bolest, nerazumijevanje, otkaz… Nečiji odlazak? Ili dolazak? Nešto preko čega nije mogao preći. Barem ne sam.
Pitam se što njemu predstavljaju prijevremeni izbori i ispitivanje mišljena birača ili recimo, spor oko kurikularne reforme? Zna li uopće da imamo tehničku vladu? Opet, kao da mu to bilo što mijenja… Zna li koliko se popravio BDP u zadnjem kvartalu i da se ne isplaćuju stipendije niti državna potpora za stručno osposobljavanje i samozapošljavanje? Zna li da se očekuje dobra turistička sezona i da će Englezi unatoč najavljenom izlasku iz EU i padu vrijednosti funte doći i ove godine? A da je gorivo ovaj tjedan opet poskupilo, ali je auto-plin nešto jeftiniji? Je li primijetio prohujalu kockastu euforiju po gradu? A…
Često smo gledali američke filmove o upravo ovakvim ljudima, kao što je ovaj čovjek. Sjećaš se? Priče su to bile iz nekog nehumanog, dalekog svijeta koji „jede“ svoju djecu i sve ono što su mogli biti. Dovoljno je ozbiljno se razboljeti u trenutku kad nemaš riješeno niti obvezno zdravstveno osiguranje. Ili da glavnom liku poslodavac bankrotira. Ili da u mirovinskom fondu, u koji je naš nesretnik godinama uplaćivao, neki od šefova pokupi sav novac, pa odleti, zajedno sa svojom tajnicom, u egzotične krajeve. Zauvijek. Ne, to se kod nas ne događa! Osim toga, tu je obitelj, prijatelji, pomoći će, zar ne? Šutiš? Kažeš da je Amerika „stigla“ k nama. U svim lošim segmentima.
Šutim. Opet se vraćam na onog mladića. Mogao bi biti moj sin. Tvoj? Nečiji je. Kažeš da tako mora biti i da se tu ništa ne može promijeniti. Treba se samo truditi i nadati, imati sreće. Što je sreća u ovom svijetu, danas, pitam? Zove li se ona dobro podrijetlo ili korisno poznanstvo? Možda odgovarajuće političko opredjeljenje? Ili je ponekad dovoljno zateći se u pravo vrijeme na pravom mjestu? Navodno.
Proširivanjem obzorja, mogućnosti društva, materijalnim poboljšanjima ljudskog života u globalu, krećemo se više nego ikada do sada. Pri tom neminovno i pokidamo veze, gubimo uporište koje nam daje osjećaj stabilnosti, pripadnosti i odgovornosti, pa i za drugoga. Onda lutamo, tražeći ono bitno, odmičući svaki dan sve dalje od njega. Pogleda uvijek usmjerenog u zemlju, propuštamo blistavo plavo nebo.
Jer, izbori će proći, neka vlada će već biti. Mirovine će se isplaćivati, a afere i zablude zaboraviti. Kao i sve do sada. Baš kao i osjećaj praznine, koji jednom mora otići negdje drugdje.
Samo mi ostajemo tu. Jedni s drugima. Živeći život i uporno tražeći u njemu ono bitno. Tražeći Život. Svatko na neki svoj način. Više ili manje sretan ili uspješan? Rekla bih – drukčiji.