tekst: Marija Kukić
„Čuj, Franjo“, rekla je jednog toplog ljetnog dana Julka svome mužu. „Mi moramo prodati naše koke. Ili moramo od njih skuhati fiiinuuu domaću juhicu?“
Slušao Franjo svoju Julku i nije mu bilo jasno o čemu to žena priča. A Julka nastavi:
„Ne nesu jaja, ne kvocaju, ma, nikakva korist od njih. Samo troše hranu, moram se brinuti da uvijek imaju vode za piće, da ne odu u tuđu avliju, da ih kobac ne odnese… Svaki puta kada dođem pokupiti jaja, nađem uvijek prazno gnijezdo. Nemam pojma zašto su prestale nesti, a sve do nedavno bile su prave koke nesilice.“
„Nemam pojma što im se događa! Valjda se i one moraju malo odmoriti“, pomirljivim tonom odgovorio je Franjo. Ni slutili nisu zašto su nesilice postale koke koje više ne nesu jaja.
Naime, u tim nekim prošlim vremenima seoska djeca bila su željna mnogo čega što su si mogla priuštiti djeca iz grada. A sladoled! Bio je prava rijetkost. I – poslastica!
U selo je dolazio sladoledar iz obližnjega gradića i u svom neobičnom ‘vozilu’ u kantama vozio sladoled.
„Sladoled!!! Friški sladoled!“ iz punoga grla vikao je sokacima, stazama, puteljcima. Kad bi dječurlija začula sladoledarov prodorni glas, razmiljela su se po kućama moleći od ukućana koji dinar da se mogu počastiti toliko željenom poslasticom.
Vremena su bila teška. Nije često bilo dosta ni za osnovne životne potrebe, a kamoli za ‘luksuz’. Jer stariji su smatrali da se bez sladoleda može. Pa, i može se! I moglo se jer je tako moralo biti. Danas se sladoled može kupiti na svakom ćošku i to različitih vrsta, oblika, okusa, boja, veličina… i od različitih proizvođača.
Ali, saznala su seoska djeca da se sladoled ne mora uvijek platiti novcem. Može i ovako; jedno jaje, jedna kugla sladoleda. Nakon tog saznanja kokoši u selu prestale su nesti jaja. Ni jaja na kojima su sjedile kvočke nisu bila pošteđena. Odrasli su se u čudu pitali:
„Kako je mogao tvor(ić) pojesti baš sva jaja? Nećemo imati mladih pilića za fini domaći paprikaš, gulaš, za pohanje…“
Ni slutili nisu da su sva jaja završila kod sladoledara. I ona friška, ali, bogme, i mućci. Sve dok jednog dana Franjo… Vraćao se Franjo biciklom iz dućana. Išao kupiti nekoliko jaja za palačinke. Mora kupovati jaja, a avlija im prepuna živadi. Gle, čuda! Umalo da nije pao s bicikla. Je li ono među skupinom djece njegova kći Ružica? Varaju li ga možda oči?
O, da! To je ona. Liže ogromnu kuglu sladoleda. Oko nje još nekoliko njenih prijateljica, umrljane sladoledom i s isplaženim jezicima. O, baš je fin! Smiju se one od srca, sladoled im podrhtava u rukama koje se tresu od smijeha. A onda ugledaše njega, Ružičinog oca. Smijeh im je zamro na ustima.
Zaustavio se Franjo i gleda. Ne vjeruje svojim očima. Pa to njegova Ružica jede sladoled, a od roditelja nije tražila novac. Kako ga je kupila? Tko je kupio sladoled njenim prijateljicama?
Odgovor ju uskoro stigao. Sladoled je kupljen jajima. Ružica je svakodnevno pomno slušala svoje kokice. Kada one prestanu kokodakati, to je značilo:
„Evo, Ružo! Snijele smo jaja. Sada možeš po sladoled. Ima jaja dovoljno i za tvoje prijateljice.“
Sada je ocu bilo jasno zašto njihove koke više ne nesu jaja. Nakon kratkog edukativnog razgovora u obitelji, koke su opet postale dobre koke nesilice. Ružici nije uzmanjkalo sladoleda, a život kokoši u njihovom kokošinjcu nije bio ugrožen. Ništa od fine domaće juhice!
A ona mudra narodna izreka
Zaklela se zemlja raju
Da se tajne sve saznaju,
opet je, po tko zna koji puta, našla svoju primjenu u stvarnom životu.