tekst: Vinko Pavić
Sjeo je umoran pored ulaznih vrata, pod sasušenom odrinom, na truli hrastov panj koji je tu ostao još od pretprošlog ljeta, naslonio se na kućni zid i duboko uzdahnuo.
Pogled mu se, pun neke nepoznate slutnje, ispod sijedih obrva, gubio negdje u polju, po strništima i obraslim livadama koje su se prostirale daleko izvan vidokruga oslabljenih staračkih očiju.…