tekst: Vinko Pavić
Sjeo je umoran pored ulaznih vrata, pod sasušenom odrinom, na truli hrastov panj koji je tu ostao još od pretprošlog ljeta, naslonio se na kućni zid i duboko uzdahnuo.
Pogled mu se, pun neke nepoznate slutnje, ispod sijedih obrva, gubio negdje u polju, po strništima i obraslim livadama koje su se prostirale daleko izvan vidokruga oslabljenih staračkih očiju.
Trave sagorjele i umorno klonule pod ljetnim suncem i tvorile krajobraz kakvoga je sve ove duge godine nosio sobom i kojemu se uvijek vraćao u trenucima slabosti i gradskog bezdušja.astao je na trenutak pred ulazom u prostrano zapušteno dvorište, a onda spustio pretrpane torbe i laganim, nesigurnim koracima došao pred kuću.
Vrata nitko nije otvarao. Znao je da ih nema tko otvoriti, no, svejedno mu se na trenutak učinilo kao da čuje poznatu škripu zahrđalih šarki dok se otvaraju i zatvaraju. Bila je to još jedna njegova opsjena.
Pokušavao je kroz gusto šipražje razaznati gdje je urastao onaj mali krivudavi potočić u kojem je i usred najvećih ljetnih žega bilo manjih lokvica vode u kojima se napajala stoka i u čijim bi se blatnim kupkama s ostalom djecom rashlađivao.
Tražio pogledom Ivanovu mlinicu, staro kameno zdanje sazidano suhozidom davno prije njegova rođenja. Bile su to dvije omanje prostorijice koje su uvijek mamile posebnom krušnom toplinom. U većoj je bio smješten mlin, a manja je služila mlinaru kao ostava i sobica za spavanje. Osluškivao, ne bi li opet čuo tromu vrtnju mlinskog kamena i jednolično struganje drvenog čekala koje je usmjeravalo zrnje u protok pod mlinski kamen.
Podalje se uz brdo još nazirao puteljak kojim je vodio stoku na Mračaje na ispašu. A Mračaje se uzdiglo visoko, nadmeno, još uvijek tajanstveno, mistično i neistraženo. Odvajalo svojim okomitim liticama ovu pitomu dolinu od ostatka svijeta baš kao da ju želi sačuvati od upitnih pogleda i nepoželjnih posjeta.
Kroz polusan je pratio korito Vrbice koja je poput bjelouške vijugala od Satulije, preko Krča, ispod Pučerepa prema Donjem Polju. Provlačila se između kamenih barijera i gdjegod se zaustavila i ukopala u kakvu prirodnu prokopu i bila pogodna za kupanje.
Bacakala se dječica u tim jezercima, rashlađivala, vriskala, prskala zamućenom vodom. Žaba bilo u Vrbici, za obrok ih se moglo nahvatati. Pratio bi pozorno kuda se zavlače i polako da ne zamuti vodu hvatao jednu po jednu. Spremao ih u kanticu s vodom ili ih naticao kroz mesnate krake na komadić tanke žice svinute pri kraju u čvor.
Pučerep bio velika prostrana livada koju nikada nisu kosili nego se na njoj isključivo napasala stoka. Jedina oveća golet koju nisu presijecali zidovi ili rastočili potoci. Na Pučerepu igrala se djeca. Šutirala gumenu loptu sve dok ne bi odskočila u kakav obližnji grm s dračom.
Iznad Lažetinih kuća nadvijali se crvenkasti oblaci koji su čas sakrivali, a trenutak kasnije otkrivali rumeno sunce koje se spuštalo prema obzoru. Zdravomarija je odzvonila.
Djeca su tjerala stoku s ispaše, zagledavala se pod odrinu gdje je sjedio, neka ga pozdravljala s; ‘valjen Isus, a neka bi šutke samo prošla ili tek iz znatiželje bacila kratak ispitivački pogled.
Rijetkima bi otpozdravio tek laganim mahanjem rukom, samo je nijemo gledao u rumeni suton koji je pogrbljeno tijelo, zalaskom sunca pretvarao u nevidljivu siluetu koja se u polumraku skladno stapala u ruševnu neprepoznatljivost stare obiteljske kuće. Otpio je gutljaj vode iz plastične bočice i uz tihi hropac utonuo u san.
S Mračaja je svu noć otužno pseće zavijanje remetilo skladnu melodiju noćnih zrikavaca.