piše: Martina Budimir
Ima nešto vrlo čudno u mentalitetu moga naroda. Usadilo se i u mene i u moj život, navike. Ni u najvećoj neimaštini ne smije se odbiti pomoći drugome, pa bilo to i na vlastitu štetu.
Biti loš domaćin gore je od bilo čega, nisi čovjek ukoliko gostu ne ponudiš najbolje.
Bez obzira na vlastitu inkomodaciju, spremni smo ponuditi svoj jedini krevet, spavati na podu, najukusnije specijalitete „čuvati za goste“, a ni na kraj pameti nam nije kako time zapravo oštećujemo vlastitu djecu, vlastitu obitelj.
Pitam se zašto je prezentacija toliko bitna, zašto su neki od nas spremni ukaljati svoj ugled i čast jer se osjećaju dužnima pomoći, boje se smrtno uvrijediti tražitelja? Nekako mi se čini da upravo u tome leži prava tajna raširenosti korupcije, nepotizma i inih bolesti hrvatskoga društva. Ako ne pomogneš, nisi čovjek!
U tom sam smislu totalno neprilagođena. Neke stvari nikako i nikada ne bih napravila. Kose se sa svime u što vjerujem, sa svime što su me učili. Teško mi je reći ne, ali tu vještinu polako izgrađujem i sve češće primjenjujem. Slažem si prioritete i baš me briga za uvrijeđene, nadurene i povrijeđene face! Nema tog poznanstva koje će s moje liste prioriteta skinuti moju obitelj ili što god već bilo više na mojoj ekskluzivnoj ljestvici važnosti. Nema tog poznanstva koje će me natjerati na kršenje svojih principa, samo zato, eto, da se netko ne uvrijedi.
Jedini problem, nikako se riješiti osjećaja gorčine, maloga demona ili anđela, koji mi govori kako nisam čovjek ako se nisam u svakom trenutku, na svaki mig podvrgnula željama drugih. Treba mi onda neki podsjetnik na to što mi je u životu važno i kolika bi ogorčenost tek bila da sam oduzela vrijeme, pažnju ili strpljenje svojim najbližima.
Mogu i želim pomoći, ali ne pod bilo koju cijenu. OK, žrtvovat ću sebe, ali neke osobe nikako i nikada. Nitko me ne može uvjeriti da je pomagati drugima, posvetiti im svoju pomoć, vrijeme, znanje, loša stvar. I u tome sam pomalo egoist. Godi mi ugledati zahvalni pogled ili vidjeti olakšanje na licima onih kojima je moja skromna pomoć možda olakšala dan. Ne šteti se prisjetiti i toga da sam i sama nekad bila mlada, trebala pomoć i bila zahvalna za nju.
Lomim se u tim svojim razmišljanjima između onog kako nije pristojno i lijepo ne biti uvijek na raspolaganju, kako je dužnost svakoga od nas pomoći potrebitima, i između onog da sebičnost nije nužno loša jer kako usrećiti druge ako smo sami nezadovoljni i nesretni? Na koncu, nije li bit u tome da pomažemo s radošću, a ne iz neke prisile, bilo vanjske ili unutarnje?!
Teško je balansirati u životu, lomiti se između običaja i osjećaja obaveze i onoga što stvarno želimo. Teško je naći pravu mjeru, razaznati granicu između pomaganja i svih onih gore navedenih bolesti koje sigurnim i nezaustavljivim korakom nagrizaju i izjedaju ovo društvo. Stoga sam sama sebi odlučila napisati „šalabahter“ koji je ionako već odavno zapisan duboko u meni:
1. Nikada, ali ono baš nikada, ne čini ustupke drugima ako se radi o protuzakonitim ili koruptivnim djelima, bolje sukob sa savješću jer nisi pomogao, nego sukob interesa!
2. Nikada ne čini drugima ono što ne želiš da drugi učine tebi. (Dobro, uhvatili ste me, ovo sam prepisala, ali, eto ,bar priznam!!!
3. Ok, Martina ako ćeš žrtvovati svoje vrijeme i neka svoja zadovoljstva kako bi pomogla drugima, nikako i nikada nećeš žrtvovati svoju obitelj! I oni te trebaju, i više no što nekada misliš.
4. Ako mi se danas baš ne da, a i tražitelju nije „za glavu“, nek’ sačeka, ništa mu neće biti, pomoć će i sutra dobro doći.
5. Ako se radi o bilo čijem zdravlju, životu ili slobodi, zaboravi sve navedeno, igra po pravilima nekada košta puno više no njihovo kršenje.