RAZLIČITI A JEDNAKI

SUSRETI
piše: Emil Cipar

Već duže vremena sjedim pred ovim člankom i razmišljam o razlikama, koje su to samo zbog toga jer ih mi takvima vidimo, jer želimo da one postoje. Ponekad ih želimo maknuti u strani, ponekad želimo razgovarati o njima …ali ukloniti ih potpuno, izbrisati iz našeg života …to ne želimo ozbiljno.
Ovo je trebala biti normalna medijska vijest dnevne težine. To znači …jednoga dana …u jednome mjestu …dogodilo se nešto.
Drugoga dana …u drugome mjestu …dogodi se nešto drugo i zaplijeni na trenutak pažnju čitatelja. Iz dana u dan …vijesti, događaji, mjesta se mijenjaju.
A mi!? Mjenjamo li se i mi? I koliko nas mjenjaju dnevne vijesti! Koliko to u stvari dopuštamo i želimo!
Da bih te rješio dileme ja ću napisati što se dogodilo, a ti prosudi sama, ili sam…
Dakle …u subotu 2. listopada 2010. u planinarskom domu „Đuro Pilar“ kod Slavonskog Broda, sastalao se poveće društvo. Riječ je o tradicionalnoj akciji brodske Udruge distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida. Akcija pod nazivom RAZLIČITI A JEDNAKI …ukazati na razlike …istaći jednakost.
Već sam naziv ove udruge ukazuje na različitost. Užasno dug i neprihvatljiv …zadovoljava birokratsko-pravne standarde, ali neprikladan i neprihvatljiv za svakodnevni upotrebni govor.
Prije desetak godina počelo se sa sličnim akcijama, koje bi mogle poboljšati percepciju invalida u društvu. Ova akcija trebala bi upoznati djecu u najranijoj mladosti na razlike i načine, kako usprkos očitim razlikama naći zajedničke interese i poticati zajednitvo.

Ja sam pobjednik!

Brodska udruga …ma znate već …sa nemogućim nazivom, priprema ova druženja već 10-tak godina s uspjehom.
A šta je uspjeh ovakve akcije? Čime se on mjeri?
Osvojenim bodovima!? …Dobijenim priznanjima u pojedinim takmičarskim disciplinama!?
SIGURNO NE!
Uspjeh se mjeri u našoj spremnosti prihvatiti i akceptirati razlike, koje postoje, ali nipošto ne smiju biti prepreka u našem suživotu. Već sama činjenica da su manifestacije ovakve vrste potrebne …ukazuje da nismo dovoljno odmakli.
Pa dobro! Svi imamo dobru volju …gdje zapinje?!

U ovoj akciji zamišljeno je da društvo odraslih pouči djecu, kako preskočiti razlike. Ali mislim da griješimo, jer bi trebalo biti obratno …trebali bi odrasli učiti od djece kako se ophodi sa ljudima sa posebnim potrebama.
Mi odrasli smo skloni reći …jadni, baš se sudbina gadno poigrala s njima!
A djeca!? Oni u invalidu vide partnera za igru. Dovoljno je bilo na početku druženja pročitati „Bontončić“ …kodeks ophođenja …i igre su mogle početi …Games is open!
U „Bontončiću“ piše da je potrebno pravila igre prilagoditi sposobnostima sudionika. Nema problema! Na programu je bilo dovoljno igara u kojima su mogli svi sudjelovati. I zabaviti se! I namučiti organizatore kod proglašavanja pobjednika. Za ustanoviti koji je sudionik najbrže spucao svoj kolač u disciplini Brzo jedenje kolača …svi članovi žirija bili su nemoćni. Odlučivale su tisućinke sekundi.
Na kraju su se svi s pravom osjećali kao pobjednici, jer su razlike gotovo poražene, a svi su bili toliko jednaki da bi taj uspjeh trebalo zamrznuti i nositi ga sobom cijeli život.
Jer već danas …ili najkasnije sutra …pojavit će se razlike. Naše svakodnevne razlike na koje odrasli ljudi bez invaliditeta ne misle u dovoljnoj mjeri. Invalidi će i dalje bezuspješno stajati pred Kineskim zidom, koji je za druge samo jedna stepenica, a za njih nepremostiva prepreka. Potrebna im je samo sitna pažnja …mala pomoć i te prepreke nema.
Kad god pišem o ljudima sa posebnim potrebama sjetim se jednog susreta u Bonnu, početkom 90-tih godina prošlog stoljeća.
Fascinirala me je jedna jaka osoba …nešto što bi čovjek mogao nazavti idolom.
Zove se Sabrye Tenberken i slijepa je. To jest …ja sam mislio da je slijepa i jadna.
Ali tko je jadan i slijep…pokazalo se jasno te večeri u Bonnu.
Ta jadna i slijepa cura učinila je snagom svoje volje nešto što tisućama onih koji sebe ne smatraju jadnima ne bi pošlo za rukom. Osnovala je školu za slijepe u Nepalu, razvila je Brajlerovu abecedu za tibetsko pismo …jaše …vozi bicikl …penje se na Mount Everest…
Na pitanje …kako se orjentira sama na konju u ogromnim tibetskim prostranstvima …ne zna puteve …nema koga pitati …ne vidi ništa…
-Zna konj …a ja mu vjerujem …odgovara samouvjereno.
Meni to ne bi bilo dovoljno …mislim …to što konj zna. I valjda zbog toga nisam nikada učinio ni tisući dio onoga što čini Sabrye.
A konji i djeca znaju više. Dovoljno je samo učiti od njih. Ako ne vjeruješ …pitaj učenike brodskih osnovnih škola …na primjer.
Želiš li i ti da razlike nestanu …progledaj …pogledaj stepenište kojim se dnevno penješ i silaziš. Za tebe sitnica!
Ali pogledaj svojim očima i za druge …i za one kojima je to Kineski zid.
Ako ipak ne možeš uočiti razliku …razgovaraj s onima koji to svakodnevno vide. Na ovom linku naći ćeš društvo sa dozlaboga kompliciranim imenom, ali zato sa potpuno iskrenim i otvorenim srcem.
Oni će ti rado ponuditi svoje oči, a kao protuuslugu možeš ti njima ponuditi svoju pažnju.

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments