ISELJENIČKE PRIČE
piše: Sonja Breljak
Pričali mi poznanici kako su dolazeći u Berlin, tamo s kraja šezdesetih godina, naši ljudi znali stanovati u ulici ili zgradi gdje je bio veliki broj obitelji iz istog mjesta. Nekako, u prvu ruku bilo se lakše snalaziti oslanjajući se na rodbinu, prijatelje, sumještane. Tako se ono nešto malo slobodnog vremena provodilo unutar poznatih lica.
U domaćem okružju i na maternjem jeziku.
Tad je to doprinosilo da se naši ljudi drže zajedno u tuđem svijetu, njeguju običaje , jezik i kulturu. No, ujedno je to i smanjivalo potrebu integracije, druženja s Nijemcima, učenja jezika, uklapanja u sustav.
Vremenom se situacija mijenjala. Naši ljudi se, primjereno otvorenom mentalitetu, privikavali na život u velikom gradu, jezik i multikulturalnost. Može ih se naći rasute u svim dijelovima grada, od centralnih do onih rubnih. Ujedno, sanjali su intenzivno i neprekidno, povratak na rodnu grudu.
Bio to kolektivni san „hranjen“ sa svih strana, radi kojega su naši ljudi vani poput mrava radili i u domovini bez prestanka, što bi se reklo,“sadili i gradili“.
Malobrojni su pak kupili i stanove u Berlinu, napravili kuće, smjestili se u ponekoj od mirnijih četvrti njemačke metropole. Ne žive naši ljudi u Berlinu getoizirano. Već slobodno i opušteno. Mlađa generacija, rođena ili odrasla u Njemačkoj, pogotovo.
Skoro istovjetna situacija s privikavanjem s kraja šezdesetih, ponovila se i s početka devedesetih, dolaskom ratnih izbjeglica. Istina, i njemačke vlasti su smještanjem ovih ljudi u posebna naselja ili domove za izbjeglice i strance, te zabranom rada i ograničenjem kretanja, doprinijele od početka lošoj integraciji ovog dijela migrantske populacije.
Integracija im i nije bila namijenjena. Kao ni onima pristiglima šezdesetih godina. A i sami ljudi su se, pritisnuti nevoljom, držali jedni uz druge. I danas su djelomice, više koncentrirani u pojedinim dijelovima grada.
Živim u općini Mitte, njenom centralnom dijelu u kojemu su neke od znamenitosti koje svakodnevno posjećuju brojni turisti iz cijelog svijeta. Visoki soliteri građeni sedamdesetih godina, bijahu u vrijeme podjele grada posljednja stambena zona na istočnoj strani prije Berlinskog zida. A taj je od 1961. pa sve do 1989. godine, bio niti stotinu metara od mjesta mi stanovanja.
Manje je naših ljudi u ovom dijelu grada. Ni danas im nekadašnji, njegovi istočni dijelovi nisu omiljene stambene destinacije. U šetnji okolinom susretnem brojne turiste. Naše ljude prilično rijetko. Željna sam ih.
Odnedavno jedna hrvatska obitelj stanuje u zgradi do naše. Za čestih, skoro svakodnevnih, snabdjevačkih aktivnosti, ponekad susretnem glavu ove obitelji. Radujem se susretu. Može se izmijeniti barem po koja domaća riječ.
– Dobar dan. Kako ste komšija?, pozdravim veselo.
– Nisam ja komšija. Ja sam susjed!, dobijem reski odgovor nakon kojega ni jedno od nas nema više nikakva teksta.
Susjed se uvrijedio a i ja od tada nekako s gorčinom nosim ovaj komšijin, odbijajući odgovor.
Rođena sam u Bosni i Hercegovni, u Bugojnu. Gradsko sam dijete, naučeno pozdraviti sve redom duž cijele ulice. Komšije su nam bile uvijek jako važne.
Moj berlinski sugovornik porjeklom je isto iz Bosne i Hercegovine. Selo mu negdje u brdu ponad kraljevskoga grada Jajca. Tamo su izgleda imali samo susjede. O komšijama ne znaju ništa.
A ja uvijek mislila kako je naš, hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini, raznolik, bogat, u njemu tragovi povjesti i hrvatskog naroda i zemlje u kojoj obitavaju.
Ne bih da ga osiromašimo. Čemu?
Pametni su izgleda Nijemci. Ne daju puno izbora.
U njemačkom jeziku to kažu jednom jedinom rječju.
-Nachbar.
I svima pravo!