IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Poleglo oblačno, tmurno vrijeme nad Gradom. Tek s kišom, mokrim, crvenim i žutim lišćem obližnjeg drvoreda, primjetim kako daleko je odmakla berlinska jesen.
-Znaš …kaže kolega, urednik i suradnik na ovim stranama …obljetnica je. Veli, točno nekako u ovo vrijeme, prošle godine, stavismo uvodnik s riječima …Dragi čitatelji …i … nastade Hrvatski Glas Berlin.
– Ma vidiš …kažem …skoro ne primjetih tu obljetnicu. Meni se ponekad čini kako je na desetke godina iza.
Toliko me zaokupiraše njegove strane. A počelo …kako to obično i biva kod svih dobrih stvari u životu …sasvim slučajno, bez velikih riječi, i dalekovidih namjera i ciljeva. Ideja o Hrvatskom Glasu već mi se duže vremena prije vrtjela u mislima.
Prvotno zamislih, bilo bi dobro, imati novinu takva naslova i sadržaja. Pa negdje smjestiti sve tekstove, priče i pripovjesti iz Berlina, na duže vrijeme. Šteta da, kroz dnevne novine žive, poput leptira, tek jedan dan. Pomišljah na tiskanu a ne elektronsku novinu. A vidjeh, kolegi kojeg upoznah novinarskom suradnjom, ovaj novi, medijski oblik, ide ipak bolje nego meni. On, što bi rekli, „očas posla“, napravi par blogova …Brodske priče …Dijaspora, izgubljeni san …i slijeva se kroz njih pravo more tekstova. I priče i pripovjesti, novosti i najave, čitaju se tim putem, u cijelome svijetu.
I ja čitam, gledam, surađujem.
Ima se o čemu pričati.
Kolega je povratnik u Hrvatsku, nakon 35 godina dugog iseljeničkog staža. Dio obitelji mu u Njemačkoj, dio u Hrvatskoj. Pa razumije osjećaje iseljenika. I dvojbe koje ih muče. Snove o povratku. I stvarnost koja radi tih snova pati. A zanima i Hrvate koji su vani kako diše, živi i radi domovina, kako izgleda rodna gruda iz koje malim koracima odoše u veliki svijet. Pa tako…tema do mile volje.
-Htjela bih …kažem … imati blog preko kojeg bi Hrvati u Berlinu mogli čitati, gledati što se dogodilo u danima iza. I što se sprema unutar društava, misije, veleposlanstva. Tako zamislila …po koja priča …ono ..da se ne zaborave sudbine iseljenika. Nek o njima čitaju i naši ljudi doma. Mislila skromno, tiho, pomalo …što bi rekli u Dalmaciji. A dogodilo se drukčije.
Istinu izrekao kolega, podsjećajući se ove prve zajedničke nam obljetnice… -Pomislismo oblikovati Hrvatski glas a dogodilo se da je on oblikovao nas. Proširio vidike, obzorja, poglede, razmišljanja, prodrmao, razbudio, upoznao. Mojim izvješćima iz Berlina, pričama i kolumnama o našim iseljenicima ili pak podsjećanjima na život doma, rat i izbjeglištvo, skladno se pridružiše one iz Slavonskog Broda. Donesoše na Hrvatski Glas aktualna zbivanja u domovini, političke analize i kritike, podsjećanja na iseljeničke dane, iskustva povratnika.
Ma, to bio tek početak.
Našem Glasu pridruži se potom svojim sportskim izvješćima i najavama stari sportski zaljubljenik iz Berlina, Ivo Dorotić.
Osvanuše tu i pjesme i slike berlinske pjesnikinje i slikarice, Marije Matijašević.
Svojim osvrtima iz Zagreba, ekipi se pridružio potom i Ivek Milčec, iseljenik i povratnik, autor dviju knjiga.
Čitatelji Hrvatskog glasa s pozornošću su pratili i javljanja mladih suradnika, poglede i kritike Danijela Divića, mladića koji živi i studira slavistiku u Berlinu.
Pa potom na njemačkom jeziku izraženo javljanje studentice Anje Breljak iz Sarajeva i ono Andreje Vidović iz daleko Pretorije.
Onda pjesnici …brojne stihove, bilo svoje duše, povjeriše nam Pavao Martinis, Veronika Vere, Dajana Sabo, Matea Glavačević.
Čitali smo i priče Nade Landeka, Miroslava Sebastijanovića, Ferde Crnogorca. Smijali se Čukinim pripovjestima… Netom me poznanica u Berlinu priupitala: -Reci mi molim te, a gdje živi Čuko? Tako je smišan...
I kroz svaku priču i izvješće, svaku pjesmu, pripovjest i kritiku, kroz svakog suradnika, dopunjavali smo svoje iskustvo, smještali nove spoznaje u pozitivne krugove koje je oko nas stvarao Glas.
Iz njega je proizišla ideja o nabavljanju nota hrvatskih pjesama njemačkom orkestru Wellebit.
Komunikacijom putem Glasa, novinari Globusa, usmjeriše pero svoje reportaže ka mladim hrvatskim umjetnicima koji rade i stvaraju u Berlinu…
Bilo toga puno. Na Glasu se čitalo, o Glasu se pisalo, glas o Glasu se širio… A najvažnije od svega …rad na Glasu, njegovo dopunjavanje, uređivanje i čitanje, pružalo radost, budilo radoznalost, u Berlinu, Brodu, Zagrebu, Bugojnu, Sarajevu, brojnim gradovima Njemačke i Hrvatske pa i šire, na drugim kontinentima.
Hrvatska riječ se putem Hrvatskog Glasa, daleko čula.
Obljetnica je iza nas. Ona prva. Poželjeh nam iskreno i od srca …a to je dobar znak …još puno takvih, zajedno provedenih.