piše: Sonja Breljak
Berlin/ Tko bi takvo što mogao i i sanjati prije 20 godina? I prije deset. I pet. A, eto, kod mene na radnom stolu stvarno stoji to pismo berlinskog gradonačelnika na njemačkom jeziku. I piše: –Dobrodošli …
Ove je godine krajem veljače bilo 20 godina od našeg dolaska na berlinsku autobusnu stanicu. More nesretnih zvijezda pratilo taj dolazak. Nije to bilo kao danas kad je Hrvatska u EU pa je pitanje tek kako naći posao kad pravo boravka imaš a niti je bilo barem kao onih šezdesetih-sedamdesetih kad je njemačko tržište rada tražilo potrebnu radnu snagu. Bilo ratno, zbunjeno, neizvjesno. A mi neželjeni, utučeni, izgubljeni, ničiji.
Kud da idemo? Čime da se bavimo? O čemu da sanjamo? Stotine pitanja bez odgovara koji se sami nude. Treba li kopirati iskustva generacija od prije? Čekati povratak? Živjeti na “spakovanim koferima”? I vječito sanjati krov nad glavom i zidove koji čekaju na nas u starom kraju? Možda se mogla čitava stvar i tako razvijati ali ta ratna patina što je pala preko naših leđa učinila nas skeptičnima za takve snove. Ja ne mogu opet iznova, ne mogu se vraćati, ne želim ostatak života satkan od naših snova u kojima su onda prinuđena živjeti i naša djeca. Želim puni život sad i ovdje, da je sad i ovdje naš dom.
Eto, te misli nas obuzimale već duže vremena. Prisjetih se tih dana još juče u razgovoru s kazališnim redateljem, Nikšom Eterovićem, osnivačem teNTheater Berlin. Dok pijemo kavu u Einsteincafe u Kurfuerstendamm i razgovaramo o Tinu Ujeviću, književnim projektima, Hrvatskom glasu Berlin i ratnom dobu, pita me za vrijeme kad sam stigla tu i dobija priču umjesto kratkog odgovara.
O kako je dojmljiva ta naša priča. Taj dolazak, ta borba, naši vječiti duldunzi, odvjetnici, protjerivanja …naše misli o povratku u ništa, naše patnje, naš rad od nemila do nedraga, moja potreba održati budnom kretativnost …
–I kako ste to izgurali, što radiš danas, pita Nikša i sluša iznenađeno i s čuđenjem o četvero naših što studiraju, uče, bore se, o Hrvatskom glasu Berlin kao stjecištu iseljenih duhova punih duha, o mom pozivu, o novinarstvu kojem nisam dala da se izgubi iz mene, o mom drugom pozivu koji se od honorarnog pretvorio u stalni, o našem domu u Berlinu …E, čuda, svaka čast, veli Nikša
Da, dobro ste pročitali, o našem domu, rekoh. Od prije nekoliko mjeseci ova zelenilom obrubljena ulica puna jorgovana u općini Steglitz, naš je dom. U jednoj od zgrada građenih tridesetih godina prošlog stoljeća obitava sad naša obitelj. Pronašli smo svoj mir. Ostajemo ovdje. Ovdje je dom. Kad jednog dana riješimo preseliti negdje drugdje, i dom će promjeniti adresu. Hoćemo da dom bude uvijek tamo gdje smo i mi.
I eto tako, s kraja zime prošle godine, otvorismo prvi puta vrata stana kojemu je trebalo potpuno renoviranje, baš potpuno. Skeptično zagledali svi te kvadrate koji trebaju jednom postati naš stan, naš dom. Pa uslijediše mjeseci renoviranja od -do.
Stan smo blagoslovili tako što je u njemu, po našem useljenu, probu održao naš crveni zbor a potom i obilježio svetu Ceciliju zaštitnicu pjevača. Naša voditeljica upotrijebila klavijature našeg sina, nas 27 se smjestilo po sjedalima i stolcima, zapjevalo se “aleluja” i cijeli repertoar redom, pa se i pojelo i zasladilo, nazdravilo novom, ovom životu.
Kako susjedstvo od toga ništa nije čulo, niti se itko od četiri kata ove zgrade požalio i jednom riječju, zaključismo kako su zidovi, podovi, susjedi i stan položili ispit. Bilo je to u mjesecu studenom prošle godine. Ovdje doživjesmo Božić i našu prvu berlinsku živu jelku, pa proljeće i buđenje prirode, Uskrslog Gospodina, prve jorgovane i cvijeće na našem balkonu.
Na mom radnom stolu, pismo je Norberta Koppa, gradonačenika berlinske općine Steglitz-Zehlendorf u kojoj je sad i naša berlinska adresa. Piše nam: –Dobrodošli, drago mi je da ste našu općinu izabrali za svoj dom ….pa navodi u pismu što sve svojim stanovnicima nudi priroda, što društvo, što država.
Za svibanjski Praznik rada, bilo lijepo vrijeme. I mi se otisnusmo duž naše ulice u kojoj je Planetarij i ljetno kupalište Insulane, pa kroz niz malih, u zelenilo uokvirenih, tihih ulica sve do stanice Priester Weg. Tu iza je predivan park prirode. Nekadašnja tvornica dijelova za mostove i željeznička postaja, ostavljena je u posljednjih 50 godina utjecaju prirode, bez udjela ljudske ruke. O čuda kud je i kako sve priroda izbila, kud je sve zelenilo probilo, gdje je sve korijenje niklo, između tračnica, šina, mosta …O čuda kako je priroda pobjedila željezo, okovala ga svojim pipcima, zagrlila granama, ovila listovima, travkama, lozom, razmnožila kukce, ptice, leptire …o čuda!
Proveli cijelo popodne u parku prirode, šetali ulicama naše općine, slušamo gradonačelnika, upoznajemo kraj, sredinu, okolinu, promatramo, kuće, ulice, ljude pa se vraćamo do stana, u naš dom gdje nam najmlađi (od četvero djece) sin, rođen u Berlinu, stavlja šalice kave na stol.
Razmišljam …eto, iako pod nesretnom zvijezdom začet, naš boravak se pretvorio u puni život. I mi poput grana, korjenja i lišća u Parku prirode pobjedili tvrđe materijale, pravila, zakone, propise. Pustili, ovili, zagrlili, milovali, korjen se nije dao, izdanci nikli, sad s proljeća grane zazelenile, cvjetovi se otvorili.
Čitam opet pismo njemačkog gradonačelnika u kojemu piše: Dobrodošli …i osjećam toplo strujanje života i toplinu zidova stana. Konačno. Dom.