A NEMA NATRAG

Priča iz naše arhive
Iz novinarske bilježnice
piše: Sonja Breljak

Nad mojim je gradom tih dana, nekako baš u ovo doba prije više od desetljeća, proljeće već ostavljalo prve tragove. Zna u Bosni to biti i lijepo vrijeme, buđenja prirode, povratka boja i topla iščekivanja. Ali tada nije! Umjesto proljetnih pljuskova i lagane grmljavine,  tek odjeci teškog oružja iz daljine. Pa bliže… I zrak je težak i zagušljiv… I ništa više nije isto. Ni grad a niti ljudi.

O čemu razmišljam dok odlazim? Mislim vratit ćemo se za deset, dvanaest, petnaest dana i sve će biti kao prije. Čvrsto držim djecu za ruke. Dječaku su dvije a djevojčici četiri godine, meni trideset. I evo nas na izbjegličkom putu, bez odmora i povratka, iz grada u grad, iz države u državu…

Tako je eto prije šesnaest godina, nevoljko i neželjeno spletom čudnih ratnih okolnosti, započeo moj „drugi“ život, intenzivan, nabijen emocijama i neizvjesnošću toliko da je svojom jačinom izbrisao sve što mi se prije događalo. Kao da me nije ni bilo. I kao da nigdje i ne pripadam.

To vam je kao kad pod velikim pljuskom, pokisnete sasvim do gole kože. Dvije  hvarske i četrnaest berlinskih, izbjegličkih godina. Točno trinaest puta smo otvorili neka druga vrata i rekli- Sad je ovo naš dom! Ko je više u to i mogao vjerovati? Raspršila se moja obitelj po cijelome svijetu, ranjene duše i tijela. I život se poput pokidane biserne ogrlice rasuo po podu. Kupim dijelove i ostatke. To boli. Kako je „lako“ prepustiti se, ne boriti, ne ustajati, zaspati, nestati…

A nije svojevremeno taj osjećaj beznađa i izgubljenosti, bio ovdje nešto neobičan i jedinstven. U Njemačkoj je s početka devedesetih bio popriličan broj ratnih izbjeglica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Samo u Berlinu oko 30 000! Igrom čudne ratne „sreće“ u tom broju je bilo i oko stotinu obitelji iz moga grada. Svojevremeni privremeni, prinudni odlazak, pretvorio se u mučan i bolan put bez povratka.

Intenzivnije promišljam to prošlo i proživljeno što je  trajno obilježilo moj i brojne druge živote, svake godine iznova u ovo  korizmeno vrijeme. Posebno dok  sjedim petkom za molitve Puta križe u berlinskoj crkvi svetog Sebastiana. Ništa u crkvenom sadržaju ne doživljavam tako emotivno kao Put križa. Prepoznajem u klupama preko puta i  prijatelje, poznanike, susjede, izbjegličke suputnike, negdašnje i današnje sugrađane. I u njihovim očima vidim iste osjećaje, slične doživljaje. Postajama Isusova Križnog puta nas iz tjedna u tjedan kroz dirljive tekstove, vode svećenici, djeca, majke i mladi. Zajedno prelazimo četrnaest bolnih postaja, od osude na smrt do Isusova polaganja u grob. Događaj je to koji je za sva vremena obilježio čovječanstvo.

Prate i nas u životu, osude i porazi, podupiru i tješe majke i Veronike, napadaju i pomažu životni suputnici, šibaju vjetrovi, dotiču nevolje, bolesti, radosti, ratovi, rođenja, stvaranja i uništenja.  Nije li sav naš život sastavljen od ustajanja i padanja? I obilježen načinom  na koji nosimo svoj križ? Na koji pratimo i pomažemo drugima?

Ni do danas mi nije do kraja jasan tijek događaja  koji eto učini da mi se nakon 30 godina život odjednom okrene u drugom smjeru, državi, svijetu. Teško se mirim. Pa kao da sam nečijom pogreškom „upala“ u sasvim drugi „film“, dođe mi da s vemena na vrijeme zavičem: – Želim svoj stari život natrag!   A natrag nema. Niti ima posebna materijalnog, realnog „lijeka“ ovoj  „bolesti“. Tek, u korizmeno vrijeme, postane mi jasno kako je to sve tek u duhu   popravljivo. Sa svakim novim danom pred nama stoji i novi put na kojemu je uvijek iznova još jedna prilika za iznijeti svoj životni križ ili pomoći drugome na tome putu. Dugo već od rata na ovamo  svladavam ovu tešku životnu lekciju. Kako se pada i pod teretom ponovno uspravan i uzdignute glave, ustaje i ide dalje? U Isusovu Križnome putu, najbolja je pouka!