piše: Antonio Gavran
Slavonski Brod/ Živimo u vremenu kada pojedinac koji je drukčiji od drugih nema mjesta u suvremenom društvu. Društvo ga kao takvog odbacuje, vrijeđa i zanemaruje. I to iz činjenice jer njegovi stavovi nisu jednaki kao stavovi društva u cjelini.
Njegovi stavovi bivaju popljuvani i nemoralni za društvo, bez obzira bili oni kvalitetni ili ne, nisu prihvaćeni jer tako ne razmišlja većina i tko je on da se izuzima i bude drugačiji.
Na toj prijelomnoj crti mnogi mladi posustaju, ne želeći pronaći smisao sebe kao jedinstvenog bića, različitog od drugih jer se boje osuda i odbacivanja zbog svojih jedinstvenih stajališta.
Toga trenutka gubimo svoju posebnost i postajemo dvolični. Dok, i dalje u svom vlastitom svijetu drukčije živimo od onoga što prikazujemo drugima. Stidimo se sami sebe, prihvaćajući puno lošije stavove, stapajući se s društvom kako se ne bismo isticali i svojim promišljanjem izazvali zgražanje.
No, tada bi svatko od nas trebao na trenutak stati, zaustaviti svoj hod ovim svijetom i upitati se nešto vrlo jednostavno: Tko sam onda zbilja Ja? Jesam li pak sasvim jednak drugima ili sam posebna osoba, jedinstveno stvorenje?
Ako ćemo svi jednako razmišljati tko će onda stvarati novi napredak?
Tko će pomicati granice?
Tko će voditi čovječanstvo u bolje sutra?
Postavljajući si ta pitanja shvatimo kako maska iza koje se skrivamo nismo u stvari mi, da ta ista maska neće moći zauvijek izdržati. Shvaćamo činjenicu da ne vrijedi potrošiti ovaj život pretvarajući se da smo netko drugi, nego težiti pokazati svijetu sebe, u pravom smislu, bez obzira svidjeli se mi ljudima kao takvi ili ne.
Nitko od velikih ljudi na ovome svijetu nije bio shvaćen u od mnoštva, ali vjerovao je u samoga sebe. I uspio. Puno patnje i trpljenja je potrebno kako bismo se otvorili drugima ali onda znamo sa sigurnošću, sviđamo li se nekom kao osobe posebne i jedinstvene ili pak toj osobi kao takvi nismo simpatični.
Ne treba se žalostiti ako nas netko odbaci zbog onoga što jesmo, jer ako izgubimo sebe sve je onda bezvrijedno.
Bez obzira kako nam se ponekad činilo kako smo poput Paleta “sami na svijetu”, postoji barem jedna osoba koja razumije i prihvaća naša razmišljanja i nadopunjuje ih svojima i tako gradi sličnosti i shvaćanje da ipak nismo sami kako god nam se ponekad drukčije činilo.
Stoga, budite ono što jeste, a ne ono što bi drugi htjeli da budete …
Jako lijepo napisano gospodine Antonijo,ali ne uvjek lagano ni izvedeno.Najbolje je ako ne sudjelujemo u ne željenom društvu,s time ujedno ne mučimo ni sebe ni njih.Ujedno sa svojom ne prisutnošću dokazujemo im bez napada i vređanja,da nismo sasvim na njihovoj strani i ako ih pokušavamo razumjeti,već da smo više na strani dijece i obitelji,onako kako nas je Bog stvorio,neki bi rekli priroda.