GDJE SU NESTALI MLADI

Kako nas spasiti od nas samih

piše: Antonio Gavran
Nedavno su sindikati u Hrvatskoj organizirali miran prosvjed na Markovu trgu o izmjenama ZOR-a (Zakona o radu). Dan ranije također se dogodio prosvjed u kojem su tvrtke članice sindikata udruženih u zajednički štrajk stopirale svoj rad na sat ili dva ovisno o dogovoru kako bi se osvijestilo vladu da njezin rad ne ide u dobrom smjeru. Sama podrška građana kao i dosad u potpunosti je izostala.

No nešto drugo totalno zabrinjava!

Nisam pobornik uništavanja imovine (kao što je to bio slučaj u Bosni) iako nekada ne postoji drugačiji način da se mali čovjek izbori za svoja prava. Pobornik sam rušenja svega što ne valja ma kako god se taj netko zvao: HDZ, SDP, HNS… da ne nabrajam preko stotinu stranaka koliko ih brojimo u Hrvatskoj.

Svatko tko nije dobar u bilo kojem poslu treba biti zamijenjen. Problem je u Hrvatskoj tko će ga zamijeniti! Nekada sam vjerovao da generacije koje dolaze mogu učiniti puno toga, promijeniti svijet svojom mladošću i entuzijazmom. Drugdje možda da, ali u Hrvatskoj takvi mladi ljudi ne postoje. Možda i postoje, ali nema ih na prvoj liniji obrane pravde kada god je to potrebno.

Moji prijatelji, generacije koje dolaze u potpunosti su zakazale. Na Markovu trgu svega nekoliko mladih ljudi bori se protiv zakona koji uništava njihovu budućnost.

Novinarka je pitala jednog mladića zašto se pojavio na trgu kada većina njegovih vršnjaka očito sjedi kod kuće nezainteresirana, posramljeno je odgovorio da je to velika sramota za mlade koji ovu Hrvatsku trebaju morati i htjeti oživjeti i pročistiti od parazita. Ako nije tako za čega su ginuli naši mladići 90 – tih godina?!?

Pitam se, koliko obrazovanog kadra sjedi kod kuće i čeka svoju prvu priliku nakon sedamnaest godina školovanja. Ne moram puno razmišljati dovoljno je otvoriti statistiku na HZZ-ovim stranicama i shvatiti da se tu radi o nekoliko tisuća takvih.

Gdje su nestali ti mladi ljudi da povuku ovu Hrvatsku iz blata u kojem se ona trenutno nalazi. Jesu li naši roditelji zaslužili da se njihova djeca bezbrižno prevrću po foteljama dok oni opet vode borbu za svoju Hrvatsku.

Ovoga puta ne sa drugima već sa samim sobom, kao što je to 1975. već predvidio Bruno Bušić: …a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tada spasiti od nas samih?!

Njegove riječi su i doživjele svoje ispunjenje. Imamo Hrvatsku, ali uništenu, pokradenu i korumpiranu Hrvatsku.

Zar opet ljudi koji su nekada ratovali, a sada su u svojim pedesetima moraju voditi borbu za budućnost njih i njihove djece. Pa gdje su ta djeca pobogu?

Borba na facebooku nije borba. Skupljajući lajkove protiv politike nećemo nikoga dotaknuti, a vrijeme koje je moglo biti utrošeno za nešto djelotvornije nepovratno će biti uništeno.

Kao mladi čovjek osuđujem i prozivam svakoga tko sa diplomom u rukama čeka bolju budućnost. Bolja budućnost i sve što je dobro ne dolazi samo od sebe. Trud, rad i žrtva donose poboljšanje. D

o sada takvi oblici bilo kakvog sličnog ponašanja nisu pokazani. Otpor je ravan nuli. U takvim uvjetima krasti i uništavati zbilja je jednostavno. Narod šuti i gleda, pomalo promrmlja i na kraju sve utihne.

Mnogo mladih odlazi tražiti svoju priliku u svijet jer je tako lakše. Prst u uho i ajmo u neku uređenu državu. Što ćemo sa svojim roditeljima? Kome njih ostavljamo? Sa svojim prijateljima, poznanicima?

Posramite se mladi ljudi i poderite papir kojim potvrđujete svoje obrazovanje jer niste ga dostojni skroz dok se ne krenete boriti za svoju budućnost i budućnost svoje djece kao što su to činili i mnogi prije vas.

Do tada svaki oblik žaljenja vlastite sudbine ravan je najvećem mogućem licemjerju!