WILLKOMMEN KROATIEN

piše: Martina Budimir
Posramljenoj jer nisam u startu shvatila mail prijateljice, Njemice iz okolice Berlina, i opterećenoj nekim svojim brigama i problemima, trebalo mi je vremena da se vijest slegne.

Navikla sam na mentalitet svoga naroda, mentalitet vječito gladan kruha i igara, zbog kojega se bombastično objavljena vijest vrti nemilice po nekoliko dana u svim medijima, izazove bujicu komentara po forumima, analiza teorija zavjere i uvijek iznova neku novu podjelu na nekoj novoj razini, a kamuflirajući pri tome
surovu stvarnost i prave probleme, zbog kojih se sve češće uhvatim u pokušaju hvatanja zraka uz osjećaj kao da dišem na škrge u suhome.

Nakon što se vijest pošteno isprostituira izvrćući se i prevrćući na tisuće načina, nakon što se izredaju svi lažni moralisti, svi doktori sveznadari i svi busači u prsa, vijest jednostavno nestane, nema je više. Stoga, pritisnuta nekim samo mojim brigama, ni ne trzam baš previše u zadnje vrijeme na bombastične vijesti.

Ni ne hvatam se pisanja jer ne stignem disati, a ni ne vidim nekoga poticaja, iz dana u dan već viđene priče, već isfurani scenariji, već dosadni, predvidivi razvoji događaja. Ali danas me je nešto ipak povuklo za jezik, pardon za pero! Skupilo se toga već vjerojatno previše, što privatnog, što profesionalnog, što općedruštvenog što opterećuje ovaj zrak koji sve više guši, a sve manje potiče na disanje. Moralo je negdje isplivati!

Rekoh prije nekoliko trenutaka kako moram nešto napisati, iako znam da ću biti javno popljuvana. I baš me briga, napisat ću. Für Risiken und Nebenwirkungen bin ich selbst verantwortlich!

OK. Dosta je uvoda, filozof u meni mora uzalud potrošiti bar dio papira prije no što prijeđe na stvar.

Ni sama ne znam gdje mi je glava, trčim, letam, obavljam nekoliko poslova odjednom, iako se moju struku uporno optužuje da ništa ne radi. Što se bunimo, radimo nekoliko sati na dan, u toplom smo i imamo krov nad glavom! Poučavati djecu ionako može svatko, ne’š ti mudrosti!

Na brzinu šaljem podatke za jedno natjecanje u Njemačkoj i vidim novi nepročitani mail, nekakvu čestitku. E, sad, rođendan mi nije, ni imendan, ne sjećam se ni da je neka godišnjica. Čini mi se ni da naši nisu pobijedili Nijemce u nekoj nogometnoj utakmici, kakva sad pak čestitka?! Pročitavši mail, čestitku za ulazak moje zemlje u EU, upitnici se još više množe nad glavom, a onda prosvjetljenje: „Ma, jutros su ti tvoji Nijemci ratificirali Pristupni ugovor!“. Dobro, sad sam stvarno posramljena!

Gladna nakon svojih nekoliko odrađenih sati koji su samo za današnji dan značile pripreme do 5 ujutro i prvu smjenu koja je trajala par sati, eto samo do 5 navečer, uz ručak koji to više nije, a koji niti ne osjetim od pregladnjelosti, gledam Vijesti. Udarna vijest! Vrtjet će se danima, već vidim.

Uporno isticanje i ponavljanje kako nas je, eto, Njemačka među prvima prihvatila kao samostalnu zemlju, a kao zadnja ratificirala Pristupni ugovor u EU. I sve to upakirano u nekakav pozitivan kontekst. Hej, stani malo! U kojem svemiru činjenica da je netko, tko nas je među prvima prihvatio kao samostalne, a kao posljednji daje blagoslov za ulazak u EU, može biti pozitivna?! Nije li taj podatak indikativan, ne krije li se iza toga ipak puno više?

Ne volim ovo doba godine, u zbornici se napetost može rezati nožem, iz dana u dan situacija na rubu incidenta, i nakon 15 godina opet dolaženje u suprotnu smjenu kako bi učenici dobili još jednu, milijun i šestu priliku da ne padnu razred. Lomljenje između onoga: Sad ću stvarno biti dosljedna, negdje mora biti kraj i između onoga: A da možda ipak još jednom popustim i dam još jednu priliku, možda konačno nauče i isprave.

Opterećeni svim  i svačim, između ostalog i gotovo svakodnevnim dežurstvima na Državnoj maturi, nerijetko preburno reagiramo i na najmanje podražaje. Stoga se često pokušavam kontrolirati i ne reagirati. Ali ne može čovjek protiv svoje prirode. O svemu onome o čemu bruje mediji, bruje i obični smrtnici. Htjela ne htjela, upućena sam u sve aktualnosti.

Ulazimo u Europsku uniju, sad smo kao zadovoljili kriterije, a istodobno se širi homofobija, poziva na diskriminaciju, u predizbornoj kampanji izviruju najniže ljudske strasti i borba za udobnost gradonačelničkog, općinskog ili županijskog naslonjača, a svi se međusobno optužuju da ništa ne rade, a previše zarađuju.

Znam, znam, iste se strasti bude i u naprednoj Europi, ali ne mogu se oteti dojmu da tonemo sve dublje, da propadamo, a da toga nismo ni svjesni.

Mudar čovjek uči dok je živ, a glup uporno ustraje na svome mišljenju bez obzira na sve. Imam i ja svoje mišljenje o nekim događajima, pojavama, skupinama…, ali oblikujem ga, mijenjam, otvorena sam za argumente svih. Jednostavno ne smatram civilizacijski korektnim braniti nekome da se voli, što god ja mislila o tome. Jednostavno ne smatram kršćanskim braniti nekome izražavanje osjećaja, potrebu za potvrđivanjem svoje veze. A kao čovjek držim se one da svi imaju slobodu i pravo u svojoj privatnosti raditi ono što ne ugrožava prava i slobode drugih. A koliko god gledala i trudila se vidjeti, to što netko svoju zajednicu želi potvrditi i nazvati brakom, ne vidim niti ugrožavanjem braka, niti ugrožavanjem sebe, niti ugrožavanjem bilo koga!

Izlazak na izbore za predstavnike u Europskom parlamentu – izlaznost mizerna. Lokalni izbori – bez obzira na prometnu sigurnost, već više od mjesec dana ranije postavljanje novih stalaka za jumbo plakate uz sve lokalne ceste. Koga briga što mi je preglednost baš na toj krivini sada gotovo nikakva.

Nasmiješena lica i pozitivne poruke na početku, najniže strasti na kraju, degutantno u drugome krugu. Izlaznost veća no ikada, barem u mojoj sredini. Oni tamo gore, u Saboru ili u EU-parlamentu, oni su daleko, a ovi ovdje…? Svatko gleda kako ugrabiti svoj dio kolača, kako od možebitnih gradonačelnika, načelnika, vijećnika ili župana izvući i neku barem malenu korist za sebe. Festivali, rezanja vrpci, dizanje spomenika…

Epilog deset dana nakon: smeće nepočišćeno nakon svečanosti, ponovno obustavljeni radovi, ne više tako aktualni jumbo plakati koje bi zamijenile obične reklame da se ima što reklamirati.

„Jadna ti, cijeli dan moraš sjediti na poslu!“ Vjerujte mi, nije zvučalo nimalo suosjećajno, sarkazam je vrištao iz svakoga sloga. „Paraziti bi opet štrajkali, a mi ih hranimo!“ Zapamtite više, ja svoju plaću zaradim, ne dobijem ju na poklon! Zapamtite više, svoju sam mladost uložila u studij, a mogla sam zarađivati isto toliko i sa srednjom školom, i možda bi me netko čak i poštivao, mene i moju profesiju.

Ne vidim ja tu nekog civilizacijskog napretka, vidim samo da nas je Njemačka zadnja blagoslovila kao buduću članicu EU. Vidim samo da to nije slučajno. Vidim samo da možemo biti sretni da je tako jer ovo nam je u sveopćem propadanju vjerojatno zadnja grančica za koju se možemo uhvatiti prije nego potpuno propadnemo u provaliju.