piše: Božica Jelušić
Danas iz čista mira, iz modrog neba, tuča veličine lješnjaka, po Bilogori i njenim selima. Stajala na terasi, ukopana i užasnuta, zbog javora, rajčice i luka u povrtnjaku, zbog pšenice u polju …
Sasvim bez misli, povukla se u kabinet, pokrila se preko glave i ponavljala neku mantru. Kako je ono Milarepa, kao mlad yogin, poslao tuču na susjedno selo, jer su mu uvrijedili majku? I kako je samo bolno to ispaštao, kad ga se Marpa dohvatio kao učenika …
Nije bilo velikih šteta na bilju, časak potom prosinulo je Sunce.
Otišla po visokoj travi na susjedni brijeg, nabrala različke i grahoricu te gospinu travu za mali aranžman, najela se trešanja do sita, pa biciklom niz padinu, skoro do stana …
Pitam se što li ja ispaštam, kad tako volim bilje, a klima nam nije sklona ovih godina? Crna magija nije u pitanju, no vradžbine industrijske civilizacije mogle bi biti pravim uzrokom ovoga zla i nevolja s nebesa …
…
Situacija sa stablima na imanju: neka su samonikla, neka bez ploda, neka prestara i previsoka, neka zaklanjaju vrt, oduzimaju prostor mladim javorima, guraju se među tuje, ulaze u mladu hrastovu krošnju. Novaci zbog njih gube visinu, naginju se, izvijaju, izvitoperuju, kržljaju, tuguju.
Nakon mnogo oklijevanja i nesuglasica, rušimo otprilike polovinu “osuđenih”, čudeći se novim vidicima, količini sunca, smislenijoj mapi parka, pejzažnoj obnovi. Zašto to, uopće, nismo učinili ranije?Neminovna je primisao na ljudski svijet. Što bi Marinković rekao, tu postoji evidenta “potreba preventivne dehumanizacije ili ukidanja tragedije skepsom”, no nitko se ne bi odvažio reći (čak ni u blažoj varijanti) : “Trošiš mi zrak, kradeš mi Sunce, parazitiraš na mom korijenu, iskrivljuješ mi kičmu, oštećuješ mi krošnju”.
Patimo u neljubavi i nesklonosti, u krivim kombinacijama. Možda smo, idealistički gledano, “stabla koja su prohodala”, no smisao obaranja znade samo Onaj, koji nas je stvorio. Za sada vjerujem u javore koji slobodno rastu.
I zahvaljujem Stvoritelju za noge, kojima mogu odhodati i otrčati daleko od onih koji mi kradu životni prostor i mjesto za moju krošnju.
Danas iz čista mira, iz modrog neba, tuča veličine lješnjaka, po Bilogori i njenim selima. Stajala na terasi, ukopana i užasnuta, zbog javora, rajčice i luka u povrtnjaku, zbog pšenice u polju …