piše: Martina Budimir
Izazovem zgražanje kada za sebe kažem da sam seljačina u duši. Stvarno to mislim i ne smatram to ničim sramotnim. Ne mislim da sam zbog svoga obrazovanja ili svoga zanimanja bolja od drugih.
Ne smeta me družiti se s ljudima koji su završili 4 razreda osnovne ni s onima koji svoj kruh u znoju i muci zarađuju u nadnici.
Hvala mojim roditeljima koji su nas poticali, što iz nužde što iz edukativnih pobuda, da svako ljeto i jesen idemo u nadnicu!
Hvala, jer upravo zato oduvijek razumijem i cijenim sve one koji teško fizički rade na zemlji.
Ne mislim da je obrazovanje nužno garancija nečije inteligencije. Ali, da ne bude zabune, ne mislim ni da je moguće postići neki visoki stupanj obrazovanja bez ikakve podloge u onome što nam je darovao Bog. Izjava da oni koji završe fax nisu pametni, nego samo uporni, ne drži vodu.
Tko ne vjeruje, neka proba!
Može upornost funkcionirati donekle, ali rijetko, gotovo nikada ne, ako nemate neke druge predispozicije.
Ne mislim ni to da je inteligencija ili obrazovanje garancija poštenja i nečije čovječnosti. Prečesto susrećem primjerke koji totalno opovrgavaju one koji misle da je obrazovanost=poštenje. Iako mi je prijateljica nedavno rekla kako je na lokalnim izborima trebala svoj glas ipak dati kandidatu koji je obrazovan, brzo je povukla svoju izjavu sjetivši se kakav je taj kandidat privatno, kao osoba.
Ne mislim da uspješnost na jednom polju nužno znači i uspješnost i snalaženje na drugom. Štoviše, vrlo sam smotana u nekim svakodnevnim situacijama.
Prije nekoliko dana me je strašno povrijedio stav i nastup jednog službenika, neću reći gdje. Pitao me je: „A što Vi ono predajete u školi?“. Pitao me je to jer sam dva puta provjeravala jednu stvar, ne zato što sam glupa i ne kopčam od prve, nego zato što mu ne vjerujem. U istoj me je toj instituciji njegova kolegica, naime, jednom upitala zašto ja sve to čitam prije no što potpišem i zaključila kako me to sigurno jako opterećuje u životu.
Na pitanje što predajem u školi prvo sam ostala u šoku, ali brzo sam neugodnu situaciju prebrodila šalom. Ni nakon nekoliko dana ne vidim bolji izlaz iz te situacije.
Mogla sam, uvrijeđena, verbalno napasti službenika, ali nije u mom stilu (iako se sve više divim onima koji imaju petlju reći drugima ono što ih ide). Odgovorila sam da predajem njemački, ali da sam osim njemačkog završila i filozofiju i sa smiješkom ga pitala: „ I? Jel’ me ova filozofija opravdava?“ Sorry, svim kolegama filozofima, ali mislim da su svjesni na kakvom smo glasu, rekla bih neopravdano.
Ne osjećam odbojnost niti omalovažavanje prema onima koji nisu obrazovani. Nemam onaj stav da me netko nije dostojan. Zgražam se nad onima koji se tako drže. Nemam niti spremne nastupe, držanje, vokabular ili izraz lica za ljude koji dolaze iz različitih miljea, tipa spustim se malo za one koji bi trebali biti ispod ili se uzdignem u komunikaciji sa onima koji bi u društvenoj hijerarhiji trebali biti iznad mene. Gadi mi se svako licemjerje toga tipa!
Ja sam jednostavno to što sam napisala u naslovu: Seljačina u duši, priprosta osoba otvorena za sve, bez predrasuda, štoviše s predznakom plusa prema svima, dok se ne dokaže suprotno, naravno.
Jednom je jedna druga osoba rekla: „Ona profesorica?! Pa ja joj ne bih dala ni da ovce čuva!“. Nisam odgovarala klišeju na koji je navikla.
Meni, recimo, nikada nije palo na pamet promatrati nju drukčije zbog činjenice da je odrasla u okolini gdje je bilo normalno da djevojčice napuste školovanje nakon četvrtog razreda osnovne.
Ne smatram je manje vrijednom niti uskraćenom u tom smislu, ali kao čovjeka da, jer ne propušta priliku uporno naglašavati kako je moj posao lagan, kako profesori ništa ne rade i slično. Ne propušta omalovažavati druge ljude, spletkariti ili ponižavati one koje smatra lošijima od sebe. Dođem u napast odgovoriti joj tu i tamo, ali neću, nije u mom stilu!
Ne mučim se prilagoditi se u svojoj komunikaciji drugima, ono sam što jesam, što vidite, što pročitate. Je li to koji put nalik mučenju, ne znam! Ali strašno volim svoju tetu koja je cijeli život čistila biroe u Frankfurtu i cijenim tetka koji je cijeli radni vijek proveo na baušteli. Osjećam se totalno prirodno i ravnopravno u komunikaciji s njima, ne osjećam potrebu crtati im nešto u strahu da me neće razumjeti.
Ako me tko nekada ne razumije, objasnim, ne pada mi na pamet ismijavati ga. Ako me tko manje cijeni jer se ne držim poput profesorice, a vjerujte mi, ima toga i te kako, njegov problem!
Ja ću se svim silama truditi svojim radom i postupcima prema drugima pokazati koliko vrijedim, a usput guštati u tome što sam i dalje ostala seljačina u duši.