Sandra Marelja Muić
Pa jesmo se nagalamili ovih dana, odnosno ne svi, onako neki i nekako …svatko za svojom mukom …postaju Hrvatistanci skoro poput Francuza, za svaku i najmanju sitnicu neki protest, štand sa volonterima ili plakat iznad glave. Fali nam samo baguette pod rukom, a i štošta još bojim se za taj l’art de vivre.
Zateknem se tako protekli vikend u Zagrebu da zadovoljim neke svoje kulturno-rockerske pobude i upadnem pravo pred Paradu ponosa, nikad prijeći preko trga. Šaroliko mnoštvo, vrlo šarolike demografske slike među balonima i činelama zdušno je marširalo za svoja prava i zakupilo medijskog prostora više nego protekli lokalni izbori. Mrki specijalci grizu usnicu i kuhaju se ispod zaštitne opreme na trideset stupnjeva, da ne bi tko opalio praćkom u plakat „nisam časna, ali klečim“ i mi poljubili vrata Europske unije za koji dan jer smo tako necivilizirani pa ni poruku ne razumijemo.
Nisam imala dojam da je ikoga tko je stajao sa strane to zanimalo, gledali su samo prijeći trg da iskoriste krasno ranoljetno popodne uz kavicu s dragom osobom, neke sam od njih vidjela na izložbi koju sam posjetila, smijali su se svakoj trećoj slici jer nisu znali radi li se o ljudskom biću ili slupanom autu, to kod Picassa nikad mi nestručnjaci ne možemo sa sigurnošću utvrditi. Uglavnom, nikoga nije bilo briga.
Kad je povorka zamakla nitko se ni osvrnuo nije, a oni koji su možda nešto i reagirali su im u sebi spominjali bližnju rodbinu jer je sav tramvajski promet čekao dobrih sat- dva, da bi se duga rastegla s jednog kraja na drugi.
Gledam jednog crnog psića u paradi, dodje mi da okrenem 112, da zovnem prvu Udruga za zaštitu životinja, možda čak i one sa štanda kojima sam dala donaciju ( dok sam bezbrizno grizla u sendvič za šunkom , a ispred nosa mi nudili hrpu vegetarijanskih knjiga), ma čak i da ugooglam PETI-nu centralu ako treba jer ne znam je li tko to Božje stvorenje pitao da li želi marširati Duginom cestom po pustim tramvajskim tračnicama. Možda sada trpi duševnu bol, možda su mu povrijeđeni osjećaji, možda je narušen njegov pseći dignitet od njuške do repa,a možda su ga i šape zaboljele i eto ti zajeba za EU, već vidim Angelu kako s težinom glavom odmahuje i spušta pogled. Isto je tako vidim kako obrve diže dok gleda veselu družbu koja nosi kutije s potpisima u sabor i pjeva na uranku za monumentalni pokret koji se bavi konstitucijom obitelji. I jedni i drugi, svi ćemo poslije na ista vrata kod sv. Petra, to je ono što i jedni i drugi stalno zaboravljaju, svi smo samo ljudi.
Ne znam šta bi nam rekla na to da su nekoliko dana prije radnice DTR-a u tom istom gradu u suzama prosvjedovale za svoje zaostale plaće od dičnih 2200 kn i dobile medijskog odjeka otprilike koliko dva labuđa uzdaha zajedno. Ili da je u splitskom škveru , gdje pedesetak radnika dnevno zatraži liječničku pomoć ukinuta ambulanta radi uštede, te će se sami, za to obučeni pojedinci među radnicima, brinuti o drugovima po potrebi, zaboga miloga.
Ili da je početkom tjedna u jednoj osnovnoj školi u dalmatinskom zaleđu fizički napadnuta prosvjetarka usred razreda s učenicima od strane nezadovoljnog tate, a ravnatelj koji joj je išao pomoći dobio dan ćuze i kaznu za platiti. Ne, nije se tjedan dana pisalo o tome, ta to je samo nastavnica sa svojom plaćicom u osnovnoj školi, tu nema glamura ni skandala, od toga se neće zatresti ništa.
Ja mislim da bi Angela prestala odmahivati glavom, da bi nam file spremila u ladicu brzo. Kako ćemo mi to biti suvremeni i moderni i Francuzi i svašta nešto, a nećemo ponuditi nikakvu razinu poštovanja prema ljudskom dignitetu u prvom redu.
Fizički radnici, tvornički radnici, prosvjetari, nebitno, ništa nema vrijednosti u kaotičnom društvu koje žeđa i za etikom i za moralom, svakoga se može zgaziti. Ljudske suze kao začin u izravnom izvješću, što bolje kamerman fokusira onu okomitu boru koja se sugovorniku stvori od sekirancije, to veća gledanost, krasno i potom brzo na vijest o novoj boji kose neke pjevačice.