ODRASTANJE BEZ “FAZA”

Emil Cipar
-Znaš on ti je sada u „toj fazi“ …znala je često reći moja žena kako bi opravdala ili umanjila značaj neke gluposti koju su počinili naši sinovi. A „tih faza“ bilo je bezbroj. Imamo dva sina, starosna razlika je sedam godina i koliko se sjećam …vječno je jedan od njih bio u „nekoj fazi“ i ja sam vječno morao imati razumijevanja za njihove postupke.

Ja nisam imao nikakvih „faza“ u mome razvoju. Imao sam ih možda, ali one su bile samo moj problem i nisam smio opterećivati druge sa „mojim fazama“.

Pubertet recimo. Kada su moji sinovi došli u „tu fazu“ osjećali smo to svi, jer smo morali trpjeti teror i nepodopštine. Morali smo suosjećati, imati razumijevanja i takta, jer …eto …on je sada u „toj fazi“.

Ja sam pubertet doživio tako da nisam ni znao da tako nešto postoji. Osjetio sam odjednom kako neke djevojčice iz razreda nisu više dosadne tužibabe, već da me na neki način privlače i nastojao sam biti više s njima u društvu, što sam prije izbjegavao.

Seksualni odgoj i razgovor s roditeljima na temu seks bio je nezamisliv. O promjenama koje sam primijetio na sebi nisam imao s kim razgovarati. I neke učiteljice, pogotovo one mlađe, postajale su mi drage, osjećao sam neku privlačnost, ali nikoga nije bilo tko mi je tu pojavu mogao pojasniti.

Prilikom ispovijedi za krizmu, a ispovijedao me je neki, meni nepoznati svećenik …palo je i pitanje: Jesi li imao odnose sa djevojkama?

-Uf jebemti …što li ovaj misli. Kakve odnose, što je to odnos …pomislio sam. Nisam uopće razumio pitanje, ali sam svejedno odgovorio sa jesam, ne znajući na koji konto to ide, odnosno jeli to dobro po mene ili nije.

Srećom ovaj nije ispitivao dalje: kada, s kim, koliko puta i tako to. Dobio sam par očenaša i zdravomarija za pokoru. Njih smo molili klečeći kod oltara.

Naravno …zanimalo me je kako su drugi prošli. Izmolio sam svoj dio, ali sam primijetio da neki dečki koji su počeli moliti prije mene, još uvijek kleče. Ako ustanem …svima će biti jasno da nisam počinio nikakav veći grijeh, pogotovo mi se ono s „odnosima“ učinilo važnim. I bilo mi je jasno …što više klečiš, veći si frajer, pa sam ostao još dugo u klečećem položaju sa skrušenim izrazom na licu, hineći duboko kajanje za nešto što nisam počinio.

Jesi li imao „odnose“? Ovo pitanje me je jako uznemirilo. Nisam ih do tada imao, nisam znao niti da postoje, ali …budući mi je to pitanje postavljeno od Božjeg predstavnika, značilo je to za mene da sam ih trebao, mogao, morao… imati.

U to vrijeme rodila je jedna djevojka iz sela, nešto starija od mene. Bila je to udarna tema u selu. Zašto je rodila, kako se to dogodilo…

Iz razgovora odraslih doznao sam da je radila „neke stvari“ koje djeca ne smiju raditi, ali koje su to stvari! Od penjanja na drveće, igranja „ćorave babe“ ili preskakanja konopca se ne može zatrudnjeti …bilo mi je to jasno.

Možda je imala „odnos“ …pomislio sam i postalo mi je jasno da je imati „odnos“ nešto što se ne smije raditi, ali je ujedno i nešto što je jako lijepo. Ujedno sam se i užasno i prestrašio, jer …budući da otac djeteta nije javnosti bio poznat, a ja sam svećeniku rekao da jesam imao „odnose“ …bojao sam se da bi ovaj mogao zbrojiti dva i dva.

To se nije dogodilo …na moju sreću, ali nije mi tih dana baš bilo jednostavno.

U svakom slučaju bio sam u to vrijeme jako zaokupljen „odnosima“. Budući da ih nisam mogao prakticirati, a i da sam mogao, nisam znao kako, potražio sam ih u literaturi. Erotska literatura morala se nabavljati i čitati krišom, jer bilo je nezgodno vidjeti 14-godišnjaka koji u ruci drži knjigu Ljubavnik Lady Chatterley, roman engleskog književnika Davida Herberta Lawrencea, ili Dekameron talijanskog predrenesansnog autora Giovannija Boccaccia.

Nije to baš bila stručna literatura za seksualni odgoj u osnovnim školama, ali uz malo mašte bilo je dovoljno. Dovoljno i jako uzbudljivo.

Tako je uglavnom prošla i moja najvažnija „faza“ …pubertet. Bila je samo moj problem, a ne kao kod mojih sinova problem cijele obitelji, uže rodbine i uže socijalne okoline.

Tada …u proljeće 1963, približavao se i kraj jedne druge „faze“ u mojem životu. Završavalo se osnovno školovanje i trebalo je pobrinuti se za budućnost.

Kao najbolji učenik osnovne škole Sibinj, bez ijedne ocjene manje od odličan u svim svjedodžbama, mogao sam birati srednju školu. Tako teorija, ali praksa je izgledala malo drukčije. Moji roditelji si nisu mogli priuštiti neko dugo školovanje. Što prije završim neki zanat tim bolje.

Ravnatelj škole Mario Ferić nagovarao je moga oca da me obvezno upiše u gimnaziju, što si moji roditelji stvarno nisu mogli dopustiti. Ja sam želio biti stolar, ali otac nije htio niti čuti, jer je i sam bio stolar i vidio kako zanatsko stolarstvo sve više pravi mjesta industrijskom, konfekcijskom stolarstvu.

Neki kompromis ipak se je pronašao, a to je bila tehnička škola, strojarski smjer. Upisao sam se bez problema, iako je zanimanje za tu školu bilo prilično veliko. U Brodu je tada postojao industrijski gigant „Đuro Đaković“ koji je trebao stručni kadar, pa su izgledi za posao nakon škole bili veliki.

U školu sam trebao putovati vlakom, kao i brojna duga djeca iz okolnih sela i sela sa druge, istočne strane Slavonskog Broda.

Nekako u to vrijeme počeo sam pušiti. Kad već nisam imao „odnose“ ajd’ da bar nekako pokažem kako sam već odrastao. Pušilo se krišom od roditelja, a pušile su se jeftinije vrste cigareta prilepski „Ibar“, rovinjska „Primorka“, zagrebačka „Opatija“. Te su se cigarete mogle kupiti na komad, pa je to bilo vrlo praktično.

Na moj odgoj i kasniji razvoj puno je utjecala jedna faza koja nije nigdje opisana u sociološkim udžbenicima. Bilo je to „vlakašenje“, svakodnevna vožnja vlakom. Ona mi je pomogla u odrastanju.

Ako želiš biti pravi „vlakaš“, moraš poštivati pravila „vlakašenja“. Ta pravila su malo čudna onima koji nisu apsolvirali „vlakašenje“, pa ću opisati neka:

Kao prvo …ne smiješ kupovati voznu kartu. Vožnja sa urednom mjesečnom kartom je nešto za „softije“, mekušce, beskičmenjake… Pravi „vlakaš“ ne kupuje voznu kartu. To je bilo pitanje časti.

Kao drugo …u vlak se ne ulazi dok on stoji na stanici, nego tek kad on krene. Na taj si način mogao svima pokazati svoju spretnost. Trčiš uz polazeći vlak, jednom rukom se uhvatiš za „gelender“ i onda elegantno skočiš na prvu stepenicu i važno uđeš u vagon. Nezgodno je ako ti to ne pođe za rukom u prvom i jedinom mogućem pokušaju. U tom slučaju strada koža na koljenima ili nos.

Kao treće …moraš posjedovati ključ kakvoga su imali kondukteri na svojim klještima. Taj ključ je otvarao sva vrata na vagonima. Budući sam išao u tehničku školu, imali smo susret sa bravarskim radionicama …do ključa smo relativno lako dolazili.

Postoji još bezbroj pravila o „pravom vlakašenju“, ali neću ih ovdje sve navoditi, jer ih u današnje vrijeme modernih vlakova, nitko ne bi ni razumio.

U svakom slučaju ja sam fazu „vlakašenja“ uspješno apsolvirao. U četiri godine „vlakašenja“ nisam platio niti jednu kaznu. Četiri godine i nije tako puno, jer sam poznavao ljude koji su cijeli svoj radni vijek „vlakašili“ bez vozne karte.

Puno toga se odjednom uvuklo u moj život. Promjena sredine, „vlakašenje“, a ni ono s „odnosima“ nije riješeno kako treba biti. I nitko nije osjetio potrebu suosjećati sa mnom, jer sam ja eto u „nekoj fazi“. Trebalo je to sve nekako bez ičije pomoći obraditi, smjestiti na pravo mjesto. Moraš sam prepoznati vrijednosti, razlikovati dobro od zla.

Blago onima koji otvoreno mogu reći kako su u „nekoj fazi“.