BOSANCI SVE POKRADOŠE

Iz naše arhive/ Objavljeno 24. veljače 2013. I u knjizi “Ono malo duše/2015.

autor: Emil Cipar
Odrastao sam u Bartolovcima u selu koje i nije neko selo, jer nema ama baš nikakvih obilježja koje inače imaju slavonska sela. Nema školu, nije župa, nema crkvu, nema mjesni ured… Smješteno je između Gromačnika i Sibinja, a oni su oličje malog i velikog sela sa „carskog druma“.  Gromačnik ima neku crkvu, iako nema župu, ima i nešto škole, a Sibinj …eeeee …Sibinj ima sve, od kineskog dućana do veterinara.

Bartolovci kao selo počelo se formirati tek početkom prošlog stoljeća od doseljenika iz Like. Kasnije su dolazili Kordunaši, Zagorci, poneki Poljak, Ukrajinac…

A onda navališe Bosanci.

Eh ti Bosanci! Prvi stigoše početkom 50-tih. Kupovali zemlju od slobođanskih Šokaca i raširili se k’o kuga po selu.

-E sad valja čuvat vinograde. Ovi Bosanci sve pokradoše. I kapiju valja zaključavat …pričali su „starosjedioci“ u selu. Oni jedva dočekali da ima netko još jadniji od njih na kome se mogu iživljavati.

A ti „starosjedioci“ bili su tu najviše 50 godina, a mnogi od njih daleko manje. Ali eto …starosjedioci i uzimaju sebi za pravo suditi tko je lopov i nepošten.

–Bosanci su linci (lijenčine)…neće ti oni raditi! Ne daj bože da se nekom Bosanac uvuče u kuću.

Tako ili slično sam dočekan u Bartolovcima, sredinom kolovoza 1956. Kao osmogodišnjak dobio sam stigmu kradljivca i lijenčine.

Moji roditelji se nisu mogli obzirati na nepovoljan socijalni status u selu. Otac je bio bez posla, radio je u nadnicama i istovremeno pravio kuću. Mati je bila trudna …uskoro se trebala roditi moja sestra.

U školu sam išao u Sibinj, susjedno selo, koje je izgledalo kao pravo selo. Ni u školi me baš nisu primili raširenih ruku.

Učiteljica je ocjenjivala po odjeći i moja odjeća je dobila ocjenu …zadnja klupa. U zadnjim klupama su sjedili svi oni koji na nogama nisu imali obuću …dakle dno dna.

S lijeve strane Adam Cindrić sin siromašnog Ivana Cindrića, zvanog Zemljak. A s desne strane Josip, Joza Žgela, također dijete siromašnih roditelja. Obojica su bili porijeklom s Korduna.

Učiteljica se rado šetala po razredu. U prvom redu su sjedili njeni ljubimci i ljubimice. To su bila djeca imućnijih roditelja. Kod njih bi redovno zavirivala u bilježnice, tu i tamo nekog pomilovala po glavi, pogledala sa smiješkom… U drugom redu bi se njen osmijeh polako počeo gubiti, a kod trećeg reda već je lice dobijalo strogoću. Dalje nije išla, iako su bila još dva reda klupa.

Nas u zadnjem redu uvijek bi pogledala prijekornim i strogim pogledom, ali nam se nije približavala, iako sam ja to želio i uporno skrivao svoje bose noge crne od ulja kojim su se mazali podovi.

Niti domaću zadaću nam nije pregledavala. Opet bi došla do trećeg reda, pogledala nas s prezirom i okrenula se.

Moji roditelji su gradili kuću. Ma dobro …kućom se to nije moglo zvati. Bile su to dvije manje prostorije „med ušake“ što znači drvena noseća konstrukcija …oh kako to fino zvuči: drvena noseća konstrukcija. Između ušaka zidovi su bili zatvoreni „ćerpićom“ prijesnim ciglama, koje je moj otac pravio u dvorištu sam. Zbog uštede materijala gradilo se na „pola cigle“. Debljina zida je bila ona kraća strana pravokutnika koji određuje veličinu cigle. Još gora verzija je zidanje „na kant“, a to znači da je zid debel kao i cigla, svega nekoliko centimetara.

Strop je bio drvenih greda između kojih su bili štapovi koji su bili obloženi blatom u kojemu je bila pomiješana pljeva. Niti štapovi niti blato niti pljeva nisu bili kupljeni u nekom bau-centru, nego je sve bilo iz du it yourself proizvodnje. Štapovi su bili ukradeni u Imovini …tako smo zvali državnu šumu u blizini, za pljevu je otac morao susjedu napraviti držalo i nasaditi sjekiru, a blata je bilo, hvala bogu u izobilju.

Danas se takav način gradnje naziva ekološkim. Znači …moji roditelji su bili daleko ispred vremena. U to doba i već ekološki prosvijećeni.

I u ishrani smo bili daleko ispred ostalih. Imali smo već tada strogu vegetarijansku prehranu, sve samo zdravlje i vitamini …da se onesvijestiš od sreće.

Zbog toga valjda ja i dan danas ne mogu shvatiti kako netko takav način ishrane može birati dobrovoljno. Kuhana kopriva, salata od radića,  …naravno bez ulja i octa, srijemuš na sto načina… pečene divlje jabuke …za popizdit od sreće, zadovoljstva i zdravlja. I stalno onaj osjećaj gladi u meni koji će me pratiti cijeli život.

U te dvije prostorije, koje su bile samo iznutra ožbukane …blatom i pljevom, a pod zemljani, pa „umuljani“ …rekoh već, živa ekologija, uselismo se tada sredinom kolovoza 1956. I prvi kirvaj …Bartolovo 24. kolovoza te godine, proslavismo vegetarijnskim ručkom.

U jednoj od te dvije prostorije bila je kuhinja sa fijaker-šporetom, sećijom i stolom. Najviše mjesta je zauzimao „hoblbank“, radni stol moga oca koji je bio stolar.

Dakle …u tom malom prostoru, radilo se, živjelo se, rađalo se… Krajem rujna je tu rođena moja sestra Emilija.

I tu smo bili vrlo suvremeni …porod kod kuće. Babica je bila baba Hercegovka, susjeda i žena „djeda Vagana“.

Na tom hoblbanku ja sam pisao svoje zadaće i na njoj sam i spavao. Prostrlo bi se navečer malo talašike, neka suknena plahta odozgor i uživaj u ekologiji.

Najviše od svega smetala mi ignorancija od strane učiteljice. U drugom razredu učili smo čitanje i pisanje, a ja sam to već i prije škole znao, ali nisam nikada dobio priliku to i dokazati. Nas u zadnjoj klupi ona jednostavno nije registrirala. Adamu i Jozi to je i odgovaralo, ali meni je to užasno smetalo.

I javljao se ja …dizao ruku, ali ona se pravila kao da to ne vidi. Često se znalo dogoditi da je moja ruka bila jedina dignuta ruka u razredu …ali svejedno.

Te jeseni 1956. dobijemo paket od rodbine iz Češke. I oni su bili sirotinja …poslije rata vratili su se u Češku i naselili se u Sudetima u selu iz kojeg su protjerani Nijemci.

Nisu ni mene zaboravili. Ja sam dobio kožne hlače do malo ispod koljena, kaput od tvida …par brojeva veći, ali kaput… Tek puno kasnije sam doznao da je bio ženski, ali tko je tada pitao za to.  A te hlače su bile dio narodne nošnje Nijemaca iz Sudeta, ali u Sibinju do tada nisu bile viđene. Dobio sam još i loptu za ragbi …pravu pravcatu, sa mantilom na šnjiranje i dušicom!!!

Jebiga …drugih hlača nisam imao, a iz onih koje sam tada nosio bio sam već odavno izrastao. Kupiti nove …malo morgen. I što ćeš …obučem ja te hlače i u školu.

Izgledao sam u njima kao strašilo, onako …tanke noge, a hlače …malo ispod koljena. Sad mi je jasno zašto i danas mrzim bermude. I sad zamislite uz to još par brojeva veći kaput od tvida i to ženski.

Učenici u razredu počeli se smijati i zadirkivati me i to ne samo verbalno. Htjeli su se uvjeriti je li to prava koža, pa su me počeli štipati. Gotovo sam se rasplakao.

Ali tada su uskočili moji prijatelji iz zadnje klupe. Joza je najnasrtljivijem podmetnuo šaku pod nos, a Adam je drugome tako zavrnio ruku da je ovaj vrištao kao da ga živoga deru.

U razred je uletjela učiteljica. U rukama je držala šibu. Ne pitajući što se događa i tko je kriv počela je tuči nas trojicu.

Ostatak nastave nas trojica proveli smo u kutovima učionice gledajući u zid. Čuli smo i osjetili podsmijehe privilegiranih, ali se nismo smjeli okretati.

O ovom nemilom događaju saznali su i moji roditelji. U mom razredu bila je jedna djevojčica iz susjedstva, koja im je to odmah po dolasku iz škole ispričala:

–Čika Miroslave danas je drugarica otjerala Emila u ćošak i morao je cijelu nastavu biti tamo. I još je dobio od nje šibom zato što ima ružne hlače.

Gledao sam u zemlju i bio jako postiđen. Mati mi je prišla i pomilovala me po kosi. Pogledao sam ju i vidio joj suze u očima. Otac je šuteći gledao u stranu. Ne znam zašto, ali mislim da su i njemu potekle suze.

Te večeri igrali smo otac i ja šah …što davno prije toga nismo činili, jer otac nije imao vremena, a što sam ja jako volio. Čak mislim kako sam ja te večeri i pobijedio oca …ili možda je bio remi. U svakom slučaju nisam izgubio.

A moj otac je jako dobro igrao šah.