piše: Sonja Breljak
Velika Gorica/ Provodim ugodnu i mirnu večer prije nego li, u rano subotnje jutro, dok čitate ove redove, “uhvatim” let za Berlin. Kući. Doma.
Čeka me vrlo zgusnut subotnji, a bome i nedjeljni raspored. Cijeli niz termina koje nije moguće otkazati, moje misli kod bolesnog prijatelja, moja duša u sjećanju, kao i uvijek pri putovanju, ne stignem odmah ni tamo ni onamo, par dana “plovim” u nekom čudnom
međuprostoru, najstariji sin je rođen ovog, današnjeg datuma prije …uf, zar je već toliko godina proletjelo…
No, redom, u četvrtak imadoh sreću pa, usred posvemašnjeg štrajka pilota, ipak poletje avion za Zagreb. Negdje je oko podne. Toplo, malo oblačno. Uspjeh tek ostaviti stvari u velikogorički stan, uzeti napisani tekst mog govora za promociju knjige “Pisma iz Belgije i drugih krajeva” i par neophodnih stvari, pa krenuh gradskim autobusom put Zagreba.
Prijateljica, kolegica i suradnica Marijana Šundov čija knjiga čeka večernju promociju, “pokupit” će me kod Kralja (Spomenik kralju Tomislavu). Ranije sam na dogovorenom mjestu pa malo šetam. I čudim se u šta se pretvorio taj prostor oko Glavnog kolodvora u Zagrebu. S jedne strane prodavači robe, parfema i kojekavih sitnica presreću prolaznike, do njih čovjek pjeva šlagere iz sedamdesetih a preko puta glazba iz Perua, prolaznici, pijanci, tramvaji, prosjaci, golubovi, cvijeće, voće, adventski vijenci …upravo grad ukrašavaju prije prvog adventa …klizalište, osvjetljenje, kućice, sve tek treba poprimiti svečarski izgled. Možda to uvečer, noću, ne izgleda ovako otužno kao pri dnevnom svjetlu.
Moja prijateljica je tu. Kralj (Tomislav) je posvjedočio ovom izvanrednom susretu. Uvijek, iznova pun radosti. I tako već ….koliko ono godina? Marijana to prebrojavanje izbjegne kratkom izjavom: …moja najstarija prijateljica, pa joj se/nam slatko smije i Anita Šikić, direktorica Hrvatske sveučilišne naklade i urednica Marijanine knjige.
Dakle, evo nas u Hrvatskom kulturnom klubu. Prva promociju knjige nastale izborom tekstova objavljenih u rubrici Pisma iz Belgije našeg Hrvatskog glasa Berlin, organizirana je za krug prijatelja, suradnika i obitelji. O,da, bilo je ugodno. Volim kad se postigne takva atmosfera da je moguće i bez mikrofona, jer publika s pažnjom sluša svaku izgovorenu riječ, uživati u svemu izrečenom.
– Suradnja Hrvatskog glasa Berlin, portala za Hrvate u svijetu, jedne medijske mrvice koja, u današnjem posvemašnjem info kaosu, ljubi poeziju, tople ljudske priče, putopise, zapise i reportaže i naše autorice, Marijane Šundov, započela je 07.04.2013. godine rubrikom Pisma iz Belgije. Evo ih sada pretočenih i u knjigu. To vam je kao kad ptica iz gnijezda po prvi puta razmahne krilima. “Pismima iz Belgije i drugih krajeva” želimo dobar i dug let, rekoh između ostalog na promociji u Hrvatskom kulturnom krugu.
Lijepo su govorile i Anita Šikić i Zvjezdana Galkowski, lijepo je svoj rad i poantu svega, sažela i Marijana. Knjiga je lijepa, tisak kvalitetan. Sadržaj isto tako, to znam jer sam svako slovo ( i dvostruko više od onog u knjizi objavljenog) svojevremeno pročitala i uredila. Publika je zadovoljna. Cvijeće. Čestitke. Zaslužila je to sve Marijana. Dok potpisuje knjige, razmišljam pa mi pobježe i jedna suza. – Ovo je i za tebe Emile. Znam, bio bi, poput mene, ponosan na ove trenutke, kao na plodnu žetvu i našega (i Tvoga) vrijednoga rada.
Dan iza, provedoh u šetnji Zagrebom. Nisam sama. Društvo mi pravi Dragica Šimić, naša suradnica u rubrikama poezije i proze. Provedosmo ugodan dan. Ili, kako to Dragica opisa u jednoj rečenici: – Sa srodnim dušama uživanje u druženju je neminovno. Složih se s napisanim.
Sad evo, u mirnu večer ovoga petka, 25. studenog, prebirem po ovom kratkom i lijepom doživljaju. Rado dolazim u Hrvatsku. Rado pratim i sudjelujem u kulturnim događajima. Volim moje prijatelje i suradnike iz Hrvatske. Njihod doprinos postojanju i razvoju Glasa, nemjerljiv je. A ponajviše volim moj dragi hrvatski jezik. Tako smo ga potrebiti mi tamo daleko od zagrebačkih trgova koji se upravo lašte za adventsko vrijeme i gdje se njegova melodija čini tako prirodnom, neupitnom.
Sad, dok ovo čitate, letim već domu svome. I nosim drage doživljaje. Grijat će dušu do neke nove prigode u kojoj će naši suradnici opet, u Hrvatskoj ili negdje drugdje, s pravom, zasjati punim sjajem. Njihovu radost i ponos tad ćemo podijeliti s njima s najvećim zadovoljstvom, sretni da smo i mi, ma i mrvicu, svemu tome -“krivi”.