IZ NAŠE ARHIVE ….objavljeno 10.veljače 2010.
piše: Emil Cipar
Dugo vremena sam bio dijaspora posebne vrste. Ne pitaj me, šta to znači dijaspora posebne vrste! ? Svaka dijaspora ima svoje osobitosti, a to je uvjetovano zemljom i pokrajinom u kojoj živiš. Zajedničko je jedino svima da ne žive u Hrvatskoj …ali to je sve zajedništvo. Ja sam bio dio one dijaspore, koja živi u Njemačkoj. Početkom 70-tih otišao… ili sam došao …u Njemačku na privremeni rad. Privremeni rad, sada već otrcana fraza … bio je tada u velikoj modi. „Naši na privremenom radu“ govorilo se u Jugoslaviji. I mi smo u početku vjerovali u to.
Nijemci nas isto tako shvaćali. Trenutno su trebali radnu snagu i radne i boravišne dozvole tako dodjeljivali …prema trenutnim potrebama.
Neka posebna potreba za integracijom nije trebala, jer je domovina pružala prividnu sigurnost, a ni Nijemci je nisu posebno željeli.
Međutim ispalo drukčije. Od planiranog skorog povratka ništa. Ja odlučih integrirati se. Kasno, ali ne prekasno. Djeca pošla u školu …pa zbog njihove budućnosti, a isto tako iz osobnih potreba.
Postojali tada jugoslavenski klubovi. Nisu mi se sviđali zbog njihove izoliranosti. Pod pokroviteljstvom ambasade organizirana su druženja u kojima nisu mogli sudjelovati moji novostečeni poznanici, jer za druge nacionalnosti nije bilo sadržaja, koji bi ih privukli.
Mi Hrvati …dobismo svoju domovinu. Bio sam uvjeren da će se stvari izmijeniti iz temelja, da će doći do jednog novog shvaćanja dijaspore, tim prije, jer je hrvatska država postala demokratska.
Da ne duljim priču… bila je to i jest još jedna iluzija. Izmijeniše se državni simboli, putovnice, pjesme …ali sve drugo je ostalo isto. Niti jedna hrvatska vlada nije učinila ništa da bi omugućila hrvatskoj dijaspori integraciju u društva u kojima žive. Posljedica je gubljenje i raskorjenjivanje onih koji se odlučiše za integraciju. Hrvatski svjetski kongres, zamišljen kao krovna udruga svih hrvatskih udruga i društava je ponizni servis stranačke politike vladajuće stranke.
Popunjavao im je i popunjava mjesta u Saboru, mjesta koja su mogla poslužiti interesima dijaspore. Jedanaesta izborna jedinica jest servis vladajuće stranke i do sada im je služio kao glasačka mašinerija, a omogućio je pljačku državne imovine neviđenih razmjera. Nije ni djelomično iskorišten ogromni gospodarstveni potencijal, kojega bi dijaspora mogla pružiti, a o intelektualnom i kulturnom da ne govorimo. Zastupnici u Saboru kupljeni stanovima i položajima, izmišljenim radnim mjestima u državnim tvrtkama, na račun hrvatskog naroda. Ogroman inozemni dug …u ovom času oko 60 milijardi eura, nikakva proizvodnja… rezultat su takve politike.
Jedino rješenje je integracija u civilizirana društva. Hrvatska teži članstvu u EU. U onu istu uniju u kojoj je 20 godina spriječavala svojoj dijaspori lakšu integraciju. Ne ide joj baš od ruke, jer se u tu igru uputila s figom u džepu. Demagogijom se kod Europe ne postiže puno. Čak više ni kod domicilnog pučanstva, jer je i ovima voda došla do grla.
Za neuspjehe u pregovorima traži se krivac, ali on ne smije biti vlastita politika, pa se onda izmišljaju neprijatelji.
Jer s neprijateljima je lakše, a s prijateljima moraš biti iskren. Sumnjam da u Hrvatskoj bilo tko više vjeruje da su Slovenci bili prepreka ulasku u EU. Pravi krivci bili su nesposobnost provesti reformu državne uprave i pravosuđa. U Hrvatskoj je moguće na primjer da jedan administrativni akt isključi osnovna ustavna prava. Na ispričnicama za školsku djecu, koju liječnici pišu, stoji i dijagnoza bolesti. Svatko može znati od čega dijete boluje. Sustav ne vjeruje svojim namještenicima, a i kako bi mogao jer je i sam zasnovan na korupciji. Ustav je samo šminka za EU, a u državi se živi po isprobanim staljinističkim metodama, po kojima svatko mora znati sve. Čak je imao i svoj slogan …ZNA SE!
Opet sam dijaspora i opet posebne vrste. Sada živim u Hrvatskoj. Trebao bih biti kod kuće …svoj na svome. Ali nisam! Isuviše sam navikao na civilizirane odnose u Njemačkoj na toleranciju i pluralizam. Isuviše sam inficiran razvijenim civilnim društvom da bih mogao gledati mirno kako se dijaspora, bilo kojeg oblika prevodi žedna preko vode i kako si sama to dopušta.
Ima još nešto što je dijaspori, ma gdje god ona bila, zajedničko. To je mogućnost između dva zla birati manje. Između asimilacije i izolacije. Mlađa generacija bira mahom asimilaciju, a starija izolaciju. Niti jedna mogućnost nije ulaganje u zajedničku budućnost. Integracija i istovremena suradnja svih Hrvata izvan Hrvatske je očito nepoželjna. Do nje nikome u ovoj državi nije stalo. Da je tako pokazala je i premijerka Jadranka Kosor protokolom jedne svoje posjete Njemačkoj. Posjetila je samo svoju izbornu mašineriju …HDZ, a ostalima poslala jasnu poruku …j….. se, ‘ko vam je kriv!
Postovani Emile, ja sam ustanovila da se iseljenici moraju integrirati u zemli u kojoj rade i zive, moraju postati kotacic drustva. Ako nisu spremni se prilagoditi rezimu mogu krenuti svojim putem tj. odseliti se. A kad se vrate u svoj rodni kraj moraju se opet intergrirati. Rijetkim osobama to uspjeva. Nesmije se usporedjivati zato sto su Njemacka i Hrvatska dva razlicita svijeta. Ako mi pricamo o tome koje stvari su bolje napr. U Njemackoj nije pozeljno. Narod je u Ponosnoj Hrvatskoj jako osjetliv sto se toga tice pa nam odgovore: Zasto ste dosli ako vam je vani bilo bolje idite… Read more »
Sve mi se vuše čini Emile,
da ćemo morati za budućnost mnogo više proraditi zajednički društveno i pojedinačno..pogotovo ulaskom Hrvatske u zemlje članice Europske Unije.. na svjesnosti ..Koliko smo u stvarnosti jedni drugima potrebni.. nego što je to dosada činila za nas hrvatska politika.Vremena se mijenjaju..A..ni, Hrvatska dijaspora..više nije ono štoje nekad bila..