JEDNA MALA SVIJEĆA

IZ NAŠE ARHIVE
tekst: Emil Cipar         objavljeno 01. 11.2010.

Blagdan  Svih svetih je. Taj dan posjećujem grobove mojih bližnjih. Ne sve jer vremenom je to postalo nemoguće učiniti u jednom danu.
Obilazimo grobove. U međuvremenu ih je puno. Na puno groblja, u puno država. Ne mogu sve obići.

Nikada nisam niti mogao. Svejedno,  pronašao sam način da se prisjetim mrtvih, nestalih,  svih onih koje sam na svom životnom putu sreo,  a koji nisu više fizički prisutni.

Moji roditelji su na groblju Svetoga Bartola u Bartolovcima.

Nedaleko od kuće u kojoj smo živjeli,  pokopana su njihova tijela,  duše su na nebu, a duh je još uvjek kod nas. U selu se govori …svi ćemo mi k Svetom Bartolu …otišao je on k Svetom Bartolu…

Ovo seosko groblje, koje postoji jako dugo,  postalo je pretjesno. Njegov nagli rast nije bio predviđen. Sve se očekivalo …rast nacionalnog dohotka, rast industrije, rast poljoprivrede …a raslo je samo groblje.

Ima i grobova, puno grobova, kod kojih moraš pitati …zašto? To su sve mladi ljudi, većinom …između dvadeset i trideset godina.
Hrvatski branitelji.

Roditelje im poznajem i nikada ne mogu naći pravu riječ, koju bi im uputio. –Iskrenu sućut …nije mi dovoljno. To se kaže svakomu.

Ali …što reći roditelju, koji stoji nad grobom svojega sina, umjesto da  to bude obratno. A njegov sin je poginuo i za mene. Što inače možeš učiniti, pitam se. Možda, na neki način, oteti zaboravu, uvijek govoriti sebi i drugima da njihova smrt nije bila uzaludna.

Još jedna skupina grobova privlači moju pažnju. Isto tako, naglo prekinuti mladi životi. Ali, ovaj puta …stradali su u prometnim nesrećama.

Broj njihovih grobova isto je znatan. Zbog  nečijega pijanstva, nepoštivanja tuđega prava na život …leže tu nijemi svjedoci i glasno optužuju sve nas. Na neki način svi smo krivi za njihovu preranu smrt.

Nismo dovoljno glasno rekli NE, danomičnom  divljanju po našim ulicama. Smrt se osilila, postala je drska, odavno je njen simbol prestao biti skelet s kosom, sada je to čaša, brzina, imponiranje konjskim snagama …kada već nemamo osobnih vrlina.

A mi to šuteći prihvaćamo,  negodujemo,  sahranjujemo… Posljednja  žrtva je susjed Mato. Nije imao niti trideset godina, vozio se ujutro na posao… U suprotnom smjeru …vozio je, isto tako mladi čovjek, koji je proveo noć u barovima, kafićima… Bio je alkohoziran i cesta mu je bila preuska.

Neodgovornost je odnijela dva mlada života. Na  Matinom grobu je puno cvijeća, lampiona…  Opet se pitamo, zašto? Svaki cvijet,  svaki lampion pita …zašto?

U Njemačkoj  smo se isto sjećali na naše pokojnike. Bio je to obred, kojega smo sami oblikovali.

Dan Svih svetih bio je praznik. Poslije podne smo upalili svijeću i u njenoj svjetlosti obišli u razgovoru sve pokojnike. Nekako mi to nije bilo dovoljno, ali što učiniti, kada u blizini nije bilo grobova naših dragih.

Pomislio sam …groblje je groblje. U Njemačkoj je puno groblja, na kojima su sahranjene znane i neznane žrtve raznih ratova.

Ta se groblja uredno održavaju i stoje tu kao nijemi spomenici besmislenosti ratova. Kao opomena. Često sam ih obilazio, ali nikada nisam vidio drugih posjetitelja. Mislim da je to bilo 1975., kada sam prvi puta odlučio na jednom od tih groblja odati počast svojim pokojnicima.

Bio je tipičan jesenski dan …maglovit i hladan. Na ulasku na groblje mali je paviljon. Tu sam namjeravao upaliti svijeću.

Ali …nisam bio sam.

Tu je bio i Günther …moj kolega s posla, koji je došao s istom nakanom. Začudilo me to s obzirom da je tu rođen i da na jednom od gradskih groblja sigurno ima mjesta na kojima može položiti cvijeće, upaliti svijeću…

-Ovdje dolazim svake godine. Otac mi je poginuo u Drugome svjetskom ratu kod Staljingrada. Nisu ga stigli pokopati, nije bilo vremena. Sigurno je kasnije pokopan na jednome od ovakvih groblja, bar ja vjerujem u to.

Nisam ga upoznao,  niti sam ga ikada vidio.

Djed mi je poginuo u Prvome svjetskom ratu, u Francuskoj… Opet ista priča. Ne znam gdje mu je grob, a moj otac ga isto nije upoznao.

Zato dolazim svake godine ovdje, upalim svijeću, zahvalim se Bogu da sam ja svoga sina vidio, doživio… I tko zna, možda u ovome času, negdje u Francuskoj, u Rusiji …netko na groblju na kojemu su moj otac ili djed pali svijeću.

Netko poput mene. Možda su kosti njegovog oca ili djeda baš ovdje, na ovome groblju. Eto …sad sam ti ispričao priču, koju ne pričam baš rado.
Naša povijest i nije baš tako slavna. Ostalo je puno grobova diljem svijeta iza nas. Grobova na kojima nema tko upaliti svjeću na Dušni dan.

Od tada je prošlo mnogo godina, ali taj susret je ostavio trag. Svijeća koju palim za svoje pokojnike, gori i za Güntherova oca i djeda.

I ne samo za njih, već i za sve one, koji su, odlukom neke više sile, sahranjeni negdje, gdje se za njihove grobove ne zna. Mnogo je takvih grobova po svjetu.
Groblje Svetoga Bartola u Bartolovcima je puno. Na blagdan Svih svetih puno je živosti. Posjećuju se grobovi, susreće rodbina, poznanici, prijatelji…

Tako je na većini groblja. Ali ima puno grobova koje nitko ne posjećuje, na kojima ne stoje imena, ne gori svjeća. Moja svjeća gori i za njih.

Ne znam da li i moja skromna molitva, naivno sročena , dodiruje njihove duše, ali ja vjerujem u to.

Mislio sam da o ovome nikada neću pisati. Tim više, jer je Günther rekao da svoju priču nerado priča. Ali …mislim da ga nisam izdao. Sigurno je da je i njegova želja da se svatko sahrani kod njegovih najbližih.

Pišem o životu, o njegovim dobrim i lošim stranama, o radostima, veselju, žalostima… Ali, ovu priču, jednostavno ne mogu prešutjeti. Niti mi je to želja. Smrt je isto tako dio života, kao i sve drugo. Ako sam ipak pogriješio …Günthere, oprosti mi!

Dok ovo pišem, svijeća još uvjek gori. Njen mali plamičak grije dušu. I ne samo moju, već dodiruje duše svih onih na koje u ovome času mislim.

Jedna mala svijeća.