Miljenka Koštro
Studeni zabrinut i umoran u magli jeca
Neobičnim plesom, vjetar miris prošlosti guta
I žurno ga odnosi u sumrak pustih daljina
Nebo otvorilo vrata raja za nevine duše
Upaljena svijeća plamti i
S bolnih tračnica života
Plamičkom ljubavi pokušava otjerati valove tuge
Kolona sjećanja prema bijelim križevima korača
Bijela ruža u ruci majke prkosom lomi bol
U vapaju, tiho izgovorene molitve nebu uzlijeću
Tišina klizne niz nabore ozbiljnih lica
Uzdah se iz grudi otme
Oh, dobri Bože, koliko pitanja
Sjećanje na našu djecu, očeve, majke,
Braću, sestre…živi…vječno…u nama
U jauku zaustavljeno vrijeme
Teškim korakom hvata otrgnute staze
Ginuli su nevini ljudi
Ukradeni im snovi
Ali, ne,
Nitko nam ne može ubiti,
Niti ukrasti
Sjećanja na njih
I njihovu žrtvu
Za neka ljepša proljeća.
Počivajte u miru Božjem!
Amen!