ŠTO LI TEK MISLI OBIČNI PUK

Piše: Emil Cipar
Razmontirane su brojne pozornice diljem Lijepe naše na kojima je izvođen patetični program po hrvatskim gradovima u svrhu obilježavanja trenutka ulaska u EU.

Razišli se brojni posjetitelji, pometeno je smeće sa trgova.

Sad smo dakle Europa!

Balkan ade!

Prošlo tjedan dana od tog trenutka. Tražim tu Europu, htio bih ju vidjeti, opipati ju, uvjeriti se da je stvarno došla.

Ali Europe nigdje, a Balkana posvuda.

Razgovaram u jednom brodskom kafiću sa dvojicom sugrađana. Jedan je bivši saborski zastupnik, a drugi je novinar. Obojica su umirovljenici i obojici su puna usta hrvatstva, kao ono …mi možemo sve i znamo sve bolje, samo kad bi nas pustili da radimo kako mi hoćemo. Mi smo izumili rakete Zemlja-Zrak-Podmornica, koje se uspješno prodaju u Sjevernoj Koreji, gradimo najsuvremenije tenkove na svijetu, barem onaj glavni dio …gusjenice za njih, a tek sitnice …kao motor i elektronika, to proizvode drugi.

Kratko rečeno …tko će s nama!

Obojica su oduševljeni novoizgrađenim bazenima i brojnim stadionima u Brodu. Upozoravam ih da su to iz mog kuta gledanja duboko promašene investicije i moguće ih je održati u pogonu samo onda ako ti objekti sami od sebe stvaraju nove vrijednosti što je u ovom slučaju daleko od realnih mogućnosti.

Kažem im da je u državama Europe koje dobro funkcioniraju to nezamislivo i da sumnjam kako će za održavanje tih objekata moći povući bilo koju kunu, ili euro.

Jer tko će normalan graditi stadion, ili bazen ako ne postoji ekonomska opravdanost. Da su jedinice lokalne uprave i samouprave kao i sama država, loši gospodari to je svakom razumnom Europejcu jasno.

Utakmice koje se igraju na brodskim stadionima okupe maksimalno stotinjak ljudi svaka dva tjedna, pa se ne isplati graditi ni drvene klupe, a kamoli ogromne tribine za nekoliko tisuća posjetitelja. Uprave klubova nisu u stanju niti podmiriti račune za vodu, a o ostalim troškovima da ne govorimo.

Ipak …u Brodu vlada mišljenje kako je nogomet masovni sport i da su stadioni prijeko potrebni. Troškove oko održavanja platit će oni koje nogomet uopće ne zanima.

Odavno nogomet u Brodu nije masovni sport. Istina skupljaju se klinci, ali samo iz razloga da bi se od tisuće njih jednoga dana rodio novi Ivica Olić ili Mario Mandžukić. Zbog nekolicine budućih velikih hrvatska država troši golema sredstva koja su nužno potrebna u socijalnim projektima.

Na toj nekolicini koji se kasnije skupo prodaju u inozemstvu kako bi branili boje Bayern Münchena, Reala, Milana i drugih hrvatska država ne zaradi ništa. Na njima nekolicina preprodavača zaradi grdnu lovu, a državi ostaju troškovi održavanja gnijezda nogometaša.

Ta nekolicina preprodavača određuje politiku u sportu u cijeloj državi, pa i u Slavonskom Brodu.

Ali moji sugovornici žele da bude baš tako kako jest i žale za vremenima kada su u vrijeme velike inflacije mogli za protuvrijednost šteke cigareta otplatiti preostale rate kredita za golfa, ili stambeni kredit.

–Europa će morati shvatiti da smo mi takvi kakvi jesmo, pa će nam morati dati lovu …slažu se obojica i vjeruju da će tako biti.

Malo morgen …kažem ja. Hrvatska je s Europom potpisala ugovor. Papir na kojemu stoje pravila ponašanja koja vrijede za sve članice. On je stupio na snagu 1. srpnja ove godine i taj čin smo proslavili preko svake mjere.

A taj papir je jasan kao suza. Europa ima fondove u kojima je puno love. Za tu lovu se otimaju svi Europljani …i oni pametni i Hrvati. Po pravilu lovu dobivaju oni koji ispunjavaju uvjete.

Hrvatska politika nije u dvadeset godina stvorila niti potrebne preduvjete, kako bi mogla imati uvjete. Pitanje vlasništva, neuređene gruntovne knjige, sudski procesi koji traju do zastare… O reformi zdravstvenog, mirovinskog, školskog sustava da i ne govorim. Sve je to duboki Balkan.

Priča se kako je UDBA instalirala na vlast Franju Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, kao i sve predsjednike i premijere nakon njega. To su samo priče u koje se može i ne mora vjerovati.

Ali kako se iz slučaja Perković vidi, čini mi se kako tu ima nešto. Josip Perković udbaš i ubojica Hrvata u inozemstvu zaštićen je od svih političkih opcija. Ne želi ga se izručiti Njemačkoj, a bez toga nema normalnih odnosa sa Europom. Hrvati su taoci jednog čovjeka, ili jedne službe koja je preživjela demokratske promjene u društvu i ojačala se do mjere da kroji sudbinu cijele nacije.

I u Perkovićevu obranu staju moji sugovornici.

–Neće nama Angela Merkel određivati što ćemo mi raditi.

Kako rekoh …jedan od mojih sugovornika je bivši saborski zastupnik, a drugi bivši novinar. Obojica čvrsto vjeruju kako će našim ulaskom Europa prije morati postati Balkan, nego što ćemo mi prihvatiti europska pravila ponašanja.

Što li tek misli obični puk?