VRIJEDNA RADIONICA “KOŠARICA”

KRATKA PISMA IZ DOMOVINE

piše: Marija Matijašević
Stružec/ I kada u kući ima puno posla, i na vrtu, sjenu, košnji …na poziv “tete radionice”, one dođu.  Ne sve, ali one “naj” …dođu. Ostave svaku večer doma, staro i mlado, male i velike, i dođu.

I dok je još sunce visoko, i vruće, dok još večera ukućanima nije podijeljena, evo njih.

Ponekad se dogodi da dobijemo i posjetu kojeg djeteta, pa i ono pomaže i zabavlja nas, crta nam. Mali Dominik.

Istina, neke su tu na vrijeme, neke kasnije, ali tu su. Hvala im. Radionica radi od 18:00- 24:00 sata. Opleču se košarice od mirišavog sapuna, pikaju pribadačama, frču ukrasi, ljepe, i ukrašuju košarice, i samo košarice. Zaljubljene smo u njih.

Naravno, to je “skupi sport”,  no dok još ima trakica i ukrasa, radit ćemo ih, zato se i zovemo – radionica “Košarica”.
Stol u radionici uvijek je premali, pun konaca i ukrasa, šljokica i glitera.

Oči blistaju kad je i koja košarica gotova. Svi joj se divimo, ne bi niti jednu prodali da ne moramo. Svaka je posebna, svaka je unikat, i nikada se više ista ne može napraviti. Zato ih mi sve poslikamo i sačuvamo u našem fotoaparatu.

Veselimo se ipak da će i drugi uživati u njima, tko si koju odabere. “Sto ljudi, sto čudi”, kako se ono kaže.
Neke od ovih zadnjih dvadeset i nešto  komada, krasit će možda i poneki dom u Berlinu. Na to smo posebno ponosne. Jedna draga teta ih je naručila i ona će ih ponijeti sa sobom u Berlin.

Hvala ženama što su odvojile svoje slobodno vrijeme –  da nisu to voljele, ne bi došle; –  Jelena, Ankica, Slavica, Ankica, Marija. Hvala!