BICIKL LUMUMBA I PRAĆKA

IZ NAŠE ARHIVE  ….objavljeno 03. ožujka 2013.

Lako ti je poznat siromaka
Digo „Pretis“ preko sindikata.

piše: Emil Cipar
Jesen 1957.  Otac je dobio posao u Drvnoj industriji Slavonija u Slavonskom Brodu. Nije to bio posao za kojega je trebala kvalifikacija, ali bio je posao. Veselili smo se svi. Konačno će primanja biti redovna, moći će se ovo, moći će se ono… a i obećali su mu radno mjesto stolara čim bude jedno slobodno.

Potrebe i želje bile su velike. Trebalo je toliko puna što je bilo nužno. Napraviti pravu zidanu kuću sa pravom ciglom, iskopati bunar, napraviti gospodarske zgrade, kupiti odjeću i obuću…

Prvi je na redu bio bicikl. Ocu treba bicikl kako bi išao na posao, jer do Broda su ipak sedam kilometara, a vlak …em je neredovan, em izgubiš puno vremena, em mjesečna karta košta…

Ja sam se veselio biciklu, iako ću ga moći koristiti samo onda kad tata nije na poslu.

Stric Zvonko koji je stanovao u Brodu već je imao bicikl i posjećivao nas je kad god je mogao. Dopustio mi je vožnju na njegovom biciklu.

Eh vožnju …prvo sam morao naučiti voziti što nije nimalo lako na velikom biciklu. I nije lako kad to moraš raditi sam bez ičije pomoći.

Najprije ga moraš naučiti gurati pored sebe. Ni to nije jednostavno kada imaš devet godina i jedva dohvatiš obje ručke na upravljaču. Kada si to absolvirao onda učiš držati ravnotežu na biciklu. To se radilo tako da desnom nogom staneš na pedalu, a lijevom se odguruješ. Kada razviješ dovoljnu brzinu onda digneš lijevu nogu i balansiraš na biciklu dok ne stane ili dok se ne prevališ preko njega.

Iduća lekcija zahtijevala je malo više hrabrosti. U blizini naše kuće nalazilo se brdo …Popišano brdo se zove. Trebalo je uzgurati bicikl uz njega i onda se spustiti „na pedali“, kako se službeno nazivao takav stil vožnje.

Ostala djeca iz susjedstva pratila su me bez bicikla, a kada sam se ja na biciklu spuštao niz brdo, trčala su za mnom i dizala toliku graju tako da je cijelo selo znalo koji sat vožnje ja upravo apsolviram.

Cesta nije bila asfaltirana, a uz nju su se na razmacima od kojih 30m nalazile hrpe tucanika, koje su služile za ravnanje kolnika. U početku su vožnje završavale na jednoj od tih hrpa ili u jarku pored ceste.

Ja sam bio uporan. Valjalo je to kratko vrijeme dok je stric boravio kod nas dobro iskoristiti.

Kad sam se na jednoj nozi uspio spustiti nekoliko puta bez padanja onda je počela najzahtjevnija lekcija pokretanje pedala.

Nije to bilo jednostavno na muškom biciklu. Ženskih bicikla bilo je tada vrlo malo.

Rama smeta da bih objema nogama mogao stati na pedale. Zbog toga se u mojoj tadašnjoj starosnoj dobi vozilo „ispod rame“. Proturio bih desnu nogu ispod rame i stao njome na desnu pedalu. Lijevom nogom bi se par puta odgurnuo i onda brzo stavio na lijevu pedalu. Desnom rukom sam se držao za ramu, a lijevom za upravljač …zvani guvernal.

I voziš se tako iskrivljen k’o paragraf, ali se voziš.

Vožnja bicikla „ispod rame“ je treća kategorija vožnje. Iduća je „preko rame sa guzanjem“.

Kod devetgodišnjaka su noge većinom kratke da bi mogao dohvatiti obje pedale preko rame, pa je u vožnji potrebno prebacivati stražnjicu preko rame na jednu i drugu stranu. To se zvalo „guzanje“.

„Preko rame bez guzanja“ je zahtijevalo određenu duljinu nogu, pa si za tu kategoriju …htio ili ne htio morao čekati dok narasteš dovoljno.

Iduće kategorije su „na sicu sa guzanjem“ i na „sicu bez guzanja“, ali one su došle puno kasnije. Ostat ću ovdje na „ispod pedala“, jer u toj kategoriji sam dugo vozio.

Kada je otac napokon kupio polovni bickl ja sam već bio stručnjak u vožnji „ispod rame“. Bicikl je bio marke „Partizan“. Tipični teški ravničarski bicikl sa velikim kotačima i velikim prenosom …ništa za djecu, ali tko te pita.

Bicikl je u to vrijeme bila moja velika preokupacija. Nedjeljom prije podne bi ga čistio i podmazivao, a poslije podne bi ga vozao. Išao sam na njemu do Sibinja do Slobodnice …i sve „ispod rame“. Budući nije imao lancobrana, list desne noge bio je uvijek uprljan od ulja za podmazivanje lanca.

Ove razne faze učenja vožnje na biciklu bile su svima poznate i njihovi nazivi imali su svoje mjesto i upotrebnom govoru, tako si na pitanje …kolika su ti djeca? …često mogao čuti:

-Onaj prvi ti je već „preko rame“, a i mlađi je tu negdje. Onaj najmanji nije još ni „na pedali“, tek je pro’odo.

Uz to pripadajuća starost i visina u centimetrima nisu bili važni.

Postojale su tada samo dvije vrsta bicikla „Rog“ i …puno rjeđe „Partizan“. Nešto kasnije pojavio se apsolutni hit „Pretis“. Njega su radnici mogli preko sindikata kupiti na kredit, što je bilo vrlo povoljno, pa je uskoro preplavio ceste.

U to doba pjevalo se:

Lako ti je poznat siromaka
Digo „Pretis“ preko sindikata.

Važnije od vožnje bicikla bilo je vještina krpanja gume, jer je to bila vrlo česta pojava. Ako to nisi znao imao si problema.

U torbici ispod sica bila su smješteni svi dijelovi i alat koji je potreban za krpanje gume. Nije bilo gotovih „flekova“, već su se oni pravili od stare islužene gume. Nekoliko flekova raznih veličina morao si imati u torbici. Osim toga ključ za skidanje kotača, pajser za skidanje vanjske gume, šmirgl-papir i ljepilo za gumu „gumilejzum“.

Ako ti je stradala vanjska guma tu je bila „bajlaga“ …komad vanjske gume koji se stavljao ispod rupe.

U tom vremenu zaposlilo se u državnom poslu i puno susjeda. Bartolovci su postali nekakvo udaljeno radničko naselje. Moja socijalizicaija je bila gotovo do kraja sprovedena, a da to nisam ni primijetio. Već sam se odavno igrao sa djecom iz susjedstva, koji su me prihvatili i prvi problemi su bili brzo zaboravljeni. Igrali smo se na cesti. Ako nas je bilo dovoljno muških igrali smo nogomet sa mojom loptom za ragbi koju sam dobio od rodbine iz Češke.

Valjda je ta lopta i njen ovalni oblik, kriva da niti jedan od nas koji smo igrali s njom nije kasnije napravio neku značajniju nogometnu karijeru.

Ako si nekom htio dodati loptu to je ostala samo nakana. Šutneš loptu u njegovom smjeru, a ona napravi putanju koju samo diplomirani fizičari mogu predvidjeti. Budući da takvih nije bilo u našim redovima svaki šut je bio lutrija.

A i naše dvorište je bilo ograđeno i u njemu je bilo kokoša, pataka, pura… U svinjcu su se hranili bravci (svinje) za smok. Ovaj izraz smok nisam niti koristio niti čuo godinama.

Smok su trajni proizvodi od svinjskog mesa konzervirani sušenjem koji su se mogli jesti tijekom cijele zime, po mogućnosti do idućeg kolinja. Od riječi smok dolazi i riječ smočnica i ona se još koristi, ali više nije neophodno potrebna u modernim domaćinstvima.

Otac je s posla donosio novine. Nije ih on kupovao i nisu ni bile nove, ali tko te pita za to. One su bile višenamjenske i nakon što su završile krug po susjedstvu služile su za pakiranje gableca i za potpalu vatre.

Kasnije je otac kupovao „Večernjak“. On bi novine „preletio“ na poslu, a ja sam jedva čekao da dođe kući kako bi bio prvi u velikom krugu čitatelja koji je zavirio u njih. U to doba novine su bile pune Pokreta nesvrstanih i ne znam zašto …mene je to jako zanimalo. Znao sam sve te predsjednike tih država od kojih mnoge više ni ne postoje: Kasawubu, Mobutu, Lumumba, Čombe, Ben Bela, Indira Gandi, Sirimavo Bandaranaike, princ Sihanuk…

Osim toga i tadašnji live-style me jako zanimao …drug Tito i drugarica Jovanka na „Galebu“, sahrana Moše Pijade, Belinov prelazak iz „Dinama“ u „Partizan“…

I imao sam …ispod sijena pored zečinjaka, svoj trezor u kojemu sam skrivao svoje dragocjenosti. Bile su tu stvari koje sam krio od ostalih i od roditelja …praćka, nekoliko dugmadi …manjih, većih …čak nekoliko jako velikih od zimskog kaputa, četiri čahure raznih veličina, nekoliko čepova od pivskih boca… Sve je to bilo brižno skriveno od radoznalih pogleda i samo kad sam bio potpuno siguran da nitko neće naići vadio sam ih na svjetlo dana.