piše: Sandra Marelja Muić
Nije neko ultranapeto ljeto, nema još glamura, šušura ni gluparija koje bi prodavale dnevnu novinu, čak je i prošli Splitski festival zakazao. Od svih sudionika, glazbe i scenografija, prenosio se samo podatak o jednim gaćicama i to dobra tri dana, što znači da je dotična umjetnica opet pogodila u sridu, nije marila ni ustašcima zijevati na pozornici. Promjenom strukture gradske vlasti je opao postotak senzacionalnosti općenito, većina puka ne zna ni kako izgleda prva dama grada, a kamoli šta je obukla te večeri, a možda tako, u biti i treba biti, samo što smo se mi odvikli jedno vrijeme od toga.
Sve neka skromna otvorenja tradicionalnih festivala u morskom dijelu, nema jakih govorancija i promocija, a kamoli najava. Premalo naslikavanja općenito. Kriza je gricnula svugdje i svakoga, a i nisu se valjda još svi uhljebili kojima je eventualnom promjenom gradske vlasti obećano kakvo radno mjesto u nekom od tih bezbrižnih resora poput kulture, pa ne znaju kako će.
Najviše prašine podigao nekakav razulareni višednevni festival koji je tresao na Poljudu, hrpa postarije dječice u mini-mikro-kinijima koja se epileptično bacakaju satima. Nadam se da nije bilo previše moralnih intervencija, jer govoriti o moralu i etici, a maksimizirati cijenu spavanja na pretpotopnom madracu ne bi baš išlo ruku pod ruku, kako to u turizmu obično i ne ide. A i koliko vidim, nitko nije zaključao apartmane i otišao se baviti agrokulturom jer mu je to lakše.
No, početak summertime-a je obilježio jedan potpuno drugi segment društva, naime, onaj koji u stvarnosti radi – ljudi koji su zaposleni na tržnicama i ribarnicama i navlače cipele prije nego su se ovi gornji sa stadiona iti vratili kući.
Ne da ministar dični više da se radi bez (fiskalnih) kasa, eto na, svakome sada treba davati crno na bijelo šta je, koliko i po kojoj cijeni kupio. Velike su to promjene za odokativni business, velike su to prilagodbe, ali pipl mast trast as i tu nije bilo odstupanja više. Čak sam imala priliku čitati kod jednog poznatog pera kolumnističkog koliko se silnih novaca i trokatnica iza tih bijednih pregača krije, te da se mahom radi o dobro uštimanom glumačkom ansamblu na svakom placu.
Ja bih dotičnom poručila da iduće sezone postupkom randomizacije odabere nekoga od ljudi koji se bave time i neka zabilježi svoja promatranja, a neka počne s time koliko su se puta sagnuli za svaku onu paprikicu dok je nisu dovukli do štanda na tržnici, čak i ako ju nisu sami uzgojili.
No, ni povrćari, ni partijaneri, ni foliranti s jahta nisu uspjeli doći do svačijeg uha prošlih dana, kao što je to uspjelo nedužnom stvorenju od kilogram i osamdeset (eto, jedna vrećica s placa) koje je netko ostavio nekoliko sati po rođenju ispred vrata osiječke bolnice .
U kolikom je čemeru morao biti taj netko tko je ostavio cekerić s mini – Zvijezdanom, sigurno nitko ne može ni zamisliti, ali sigurno ne bi trebao ni osuditi. Žalosno što se u super naprednom tehnološkom društvu današnjice dešavaju epizode kao iz Dickensovih priča, samo ovdje ipak sa sretnijim završetkom.
Na brojne izbjegličke epizode koje su nesretno završile i općenito na apatični stav prema svima koji nastradaju pokušavši se domoći boljih životnih uvjeta na tlu druge države jasno i glasno je upozorio i papa Franjo prošli tjedan, dok se brojnim eminencijama vatikanskim sigurno kosa dizala na glavi jer se bavi bosonogim šmrkavcima koji su samo teret svugdje, umjesto da prebire negdje zlatnike po riznici.
Rekoh ja, čim je primio psa na audijenciju, taj ne može biti ništa drugo nego dobar.