piše: Sandra Marelja Muić
Kod nas se obljetnicama u posljednje vrijeme posvećuje iznimno mnogo pažnje, pa tako ni trogodišnji nadnevak rada ove vlade nije prošao bez mnoštva komentara.
Fanfare za pohvalu su svakako izostale kako vidim, nije se nakupilo baš puno plusića od strane puka, a vjerojatno ni neće u ovoj preostaloj godini vladanja.
Toliko smo kolektivno blejali o ulasku u Europu, da su nam gotovo poslali livreje iz Versaillesa prilikom pristupanja zajednici.
Godinu dana nakon ulaska i tri godine rada ove vlade, imamo vrlo neburžujske okolnosti, stalno se spominje glad, a Europa se spominje samo kako koja zemlja što više mladih povuče k sebi.
Šugavi after-work-party nakon pristupanja koji traje do danas razvodnio se kao što vodnimo loše vino. A loše vino ide uz lošu hranu ili još bolje, bez ikakve hrane kao što je sve razvidnija situacija u kućanstvima hrvatskim trenutno.
Pučke kuhinje, socijalne samposluge, oprost duga, humanitarne akcije …lijepe li smo europske terminologije nakupili – ni postratno doba nakon drugog svjetskog rata nije nam ravno, fali samo još da omladina ide negdje prugu graditi, ali jok’ omladine koja (g)radi …danas takve nema. I vjerojatnost da će omladine uopće biti je vrlo mala, slušam jutros demografe da smo pred demografskim potopom i da nijedna vlada nije posvećivala pažnju tome.
Potopi nas idu inače dobro, i u prirodi i sa BDP-om, pa će nam ovo doći usput, a i većina emigranata je u reproduktivnom dobu te će nam ostati samo podaci o mortalitetu na kraju.
Šta se može napraviti u državi koja funkcionira poput ilegalnog odlagališta otpada?
Preuzeta već kao moralna i gospodarska ruina od prijašnjih kolega, nije ni bila baš idealan teren za dobre utakmice, pogotovo uz čestu izmjenu igrača do kojih je dolazilo te je sustavom autogolova dovedena do stanja divlje deponije – svatko želi biti što dalje od nje.
Ima toga još dosta čemu ova vlada ne posvećuje pažnju, a i nešto su se ušutili i pokunjili gadno, prebrzo mi iskaču iz onih crnih auta u Banske dvore, samo da ih nitko ništa ne bi pitao slučajno.
Hvatamo frekvenciju razmirice o novcima sa mladim ministrom financija i to je sve. Ništa konstruktivno, ništa novo, puno otvorenih pitanja i dalje.
Tu i tamo koje novo uhićenje diljem zemlje vis a vis korupcije i malverzacije, da se održi puk budnim dok ne dočeka iznos jamčevine i puštanje istih. Uvijek ista priča.
Protest vojnih invalida i dalje u šatoru na prosinačkim temperaturama …zar je moguće da se ne može napraviti ništa,da čelni ljudi države ne mogu obući jaknu i sići k njima te riješiti to u dijalogu.
Ne bi li ipak išli rasterećeno u susret blagdanima, slijedi nam od jučer i službeni program četvorice predsjedničkih kandidata od kojih će hrvatski narod pred kraj godine izabrati predsjednika. Iako se čini kao deja vu jer shaking hands i trčkaranje sa svijećama po tuđim grobovima traje već dulje vrijeme, službena kampanja počinje tek sada. Čekamo na režirani cirkus ispraznog tv- sučeljavanja.
Ovo prvo troje kandidata smo upoznali do sada ; jedno crvkuće, drugo prorokuje, treće coolira ali ovaj četvrti je došao kao naplavno drvo, pa je svatko u živom čudu što bi on to nudio hrvatićima onako jezuitskog flaira u ovoj situaciji.
Već vidim naslikavanje s kumicama na placu, obilazak kuglačkih društava i dječjih gimnastičarskih grupa, te obavezno revanje u mikrofon uz neku domo-ljubnu pjesmu.
Možda da sve to zaliju dobrim vinom pa nas poštede falšovanja barem.