piše: Božica Jelušić
Nije točno da nemamo izbora, te da ne možemo birati društvo. Kad otpratim svoje jato, uzimam motorin, idem na imanje: biram oblake, travu, hrast, javore, ariše, ljekobiljke, knjige, teke, grančice i glinu, pripremljene za modeliranje … Farbam do kraja letvice na vrtnoj ogradi i nosim stare knjige na sunčanje.
Oko 18h vrt dobiva kupku, mahnem malo krpom u pravcu paučine, pometem terasu, izvučem ligeštul i meditiram u čast zalaska sunca…
Moje me društvo svesrdno podržava. Nekad crtkaram, nekad uzmem lagani ljeskov štap, pa u susjedni brijeg …
Nikad me nije napao pas, zmija, izujedali mravi ili komarci. Osjećam se pod zaštitom dobrih sila. Ujezgreno i ucijeljeno. Vibracije koje hvatam, pretvaram u potrebe okolnih bića, dajući im ono što su umolili …
Osim teških sparina i vrućina, ništa mi u prirodi ne smeta. Tišinu cijenim iznad svega. Zahvaljujem Stvoritelju za boje, zrak, ptičji pjev, zelenilo i darove vrta.
Cijelo ljeto mogla bih opstati na onom što s krošnji padne u travu ili se iz zemlje iščupa. I naravno, olovke, crtaća pera i papir su bitni, kao i čisto rublje.
Bez svega ostaloga se može. Jamčim vam svojim polustoljetnim iskustvom.