piše: Antonio Gavran
Bijah na svetoj Vukovarskoj zemlji. Na stratištu nevinih duša koje poginuše zbog suludih ideja pojedinaca željnih vlasti.
Tišina, i samo tišina uz spomen na mladiće koji su zauvijek ostali zarobljeni u svojim dvadesetima, a tek su počeli živjeti. Kome li su kriva mala djeca koja ne samo da nisu znala što se događa, plakali su ne zato što vole hrvatsko, bojala su se granata i bombi koje su svakodnevno uništavale grad …
O kakvo li je djetinjstvo njihovih života, po čemu će dobrom pamtiti svoje prve godine?
I danas, dvadeset i dvije godine poslije opet neki žele poljuljati teško izgrađene temelje na kojima Vukovar stoji. A kako će i stajati kad nitko za njegovu sudbinu nije dostojno niti odgovarao. Nema tu nacionalnog naboja i ne smije ga niti biti. Onaj koji se usudio ubiti nevine mora biti osuđen, ma kako god da se zvao. Dok to ne shvatimo mira neće biti. Jednoj masovnoj grobnici još uvijek se ne zna traga, a mi tobože gradimo mirnu i prijateljsku sredinu.
Kao da ljudi koji su tih godina povedeni nacionalnim nabojem ne znaju gdje se kriju tijela preostalih još uvijek nepronađenih žrtava.
Stavimo karte na stol i tek onda možemo razgovarati o nekoj boljoj budućnosti. Tek onda možemo zahtijevati nešto za sebe. Jedino takva iskrena borba može donijeti rezultata.
Čemu se pretvarati da je sve u redu, kada još uvijek u redu ništa nije?! Čemu se pretvarati da je sve u redu kada postoje nestali čijem se posljednjem počivalištu još uvijek ne zna traga?!
Prolaze generacije, proći će i ova koja je ratovala, a tko će onda objasniti nekome gdje se nalaze njegovi pokojni. Ako zaista postoji želja za mirom, pustimo barem obiteljima da pokopaju svoje nestale. Pustimo im priliku da ponekad otiđu na njihov grob. Ne može svijet znati što se događalo kad se svijet nije htio niti petljati. Da jest, zasigurno se ne bi dogodilo ono što danas gledamo kao Vukovarsku tragediju.
Nitko u tom ratu nije bio nevin. Sa iskrenošću treba prihvatiti da je na svim stranama bilo pojedinaca koji su svoj životinjski nagon i svoje frustracije iskaljivali na onima koji su bili na samom dnu te cijele priče.
Civili nisu trebali stradati. Ma nije trebao stradati nitko! Dovoljno je prostora moglo biti za obje strane, ali ljudska gramzivost pobudila je zlo i unijela negativan naboj tamo gdje ga nije niti trebalo biti.
No nisu tu krivi samo primitivci, političari, krivi smo mi jer smo se dali nagovoriti pljunuti na svoga susjeda, na svoga prijatelja i u najgorem slučaju uperiti prstom koji je značio samo jedno, njega ubijte! Koliko je samo tih godina bilo Juda Iškariotskih!
Stoga se žalostim što moderna Hrvatska, što moderna Srbija napokon ne progledaju očima Čovječnosti. Ne možemo graditi budućnost na mržnji, ali ne možemo ga braniti niti na tajnama.
Svaki detalj, svaki negativni detalj mora biti otkriven, pomiriti se s tim da su neki griješili manje neki više, pokajati se zbog toga i prihvatiti krivnju. Tko smo mi da sudimo? Netko će iznad nas o tome jednom suditi. Ne, u ovom ratu nema pobjednika. Ne može ga niti biti jer su mnoga djeca ostala bez roditelja, mnoge majke bez sinova, čemu sav svijet kada nemaš svojih voljenih.
Kad god netko pomisli na mržnju prema drugima, različitima, sjetite se tog Vukovara. Sjetite se Vukovara, ne samo u dane tragične pogibije, sjetite se Vukovara kad poželite nekome učiniti nešto nažao jer nije jednak vama. Neka Vukovar bude simbol što sve može učiniti čovjek koji se prepusti prevelikom naboju i koji ne razmišlja svojom glavom već srlja u nepoznato čineći volju pojedinaca koji su zbog svog prevelikog ega dopustili smrt.
Rat nikada nikome nije donio ništa dobroga. Toliko se toga razruši, toliko se stradanja dogodi i na kraju opet nekoliko pojedinaca sjednu za stol i dogovaraju sudbinu zaraäenih strana.
Dok god ne shvatimo da je biti Čovjekom snažnije od svih ovozemaljskih prepreka, mir nikada neće niti postojati.
A želimo li zbilja na takvim temeljima ostaviti svijet generacijama koje dolaze?