tekst i foto: Marijana Šundov
Bruges, 19.listopada 2013./Od svih gradova koje sam do sada posjetila u Belgiji i ne samo u njoj Bruges je jedan od najdojmljivijih. Za mene najljepši grad Belgije.
Definitivno – to je grad u kojem bih mogla živjeti. Grad koji ima sve što ja volim – povijest, kulturu, živost…i one posebne slojeve povijesti iz kojih možeš iščitati ne samo priču o gradu nego o zemlji i ljudima.
Bruges – na engleskom ili francuskom isto se piše, ali drugačije čita. Flamanci grad zovu Brugge. Različite riječi, a isto značenje – luka odnosno sidrište. Rijeka Zwin kao prirodni kanal povezuje Bruges sa Sjevernim morem.
Hodam starim ulicama popločanim kockama, a okolo zvonici, crkve, predivne romaničke i gotičke građevine. Stara jezgra grada je poput naših Trogira i Dubrovnika na UNESCO-ovoj listi Svjetske baštine. Vidim i zašto.
Pogled mi zastaje na visokom zvoniku crkve Naše Gospe, koji je sa svojih 122 metra najviši ciglom zidani zvonik u svijetu. Ovaj zvonik zajedno sa gradskim zvonikom i tornjevima te zvonicima crkve Svetog Spasitelja čini prepoznatljivu vizuru grada. Srednjovjekovnim trgovcima i umjetnicima koji su dolazili u sigurnost gradskih zidina u potrazi za poslom sigurno se činio onakvim kakvim se nama čini današnji Manhatten. Bili su to i ostali simboli bogatstva i ekonomske moći grada.
Grad doživljava uzlet gradnjom kanala i zidina u 12. stoljeću. Bruges je jedan od prvih gradova Europe koji je imao jednu vrstu burze. Bilo je to 1309.godine u doba zlatnog procvata grada kada su svi trgovački putovi ovoga dijela Europe vodili preko Brugesa. Trgovalo se najviše vunom, začinima, čipkom i suknom. U 15. stoljeću pod zaštitom Filipa Dobrog, burgundskog vojvode cvjeta trgovina i manufaktura, a sukno i čipke iz Brugesa postaju traženima u Europi.
Stojim na glavnom gradskom trgu koji se kao i svugdje u flamanskom dijelu Belgije zove Grote Markt. Oko mene živost, boje i pokreti. Čak je i nebo promjenljivo izmjenjuju se oblaci i sunce. Među ljudima sam i naravno razmišljam o ljudima.
Neki ljudi te obogate svojom prisutnošću. Zajedno sa njima osjećaš se toplije, ljepše, ispunjenije. To su ljudi, uglavnom prijatelji, s kojima možeš podijeliti svoje viđenje stvarnosti. Zauzvrat oni ti stvari dočaraju iz svoga kuta. Postajete zajedno bogatiji i mudriji. Čemu avantura ako je nemaš s kim podijeliti. Čemu ljepota oko tebe ako se nemaš s kim diviti. Breme koje se podijeli uvijek je lakše od onoga kojeg nosiš sam.
Međutim postoje i ljudi nakon kojih ostaješ iscrpljen, neraspoložen i umoran. To su oni koji pričaju negativno o drugim ljudima i pojavama. Njih ne zanima traženje istine nego traže i nalaze mane svugdje oko sebe. Ono što je u njima oni iznose vani svojim riječima.
Čovjek govori uvijek iz srca. Ne mislim pri tome kako sve treba biti kroz ružičaste naočale. Ono što je negativno takvo je. Ali postoje ljudi koji u svemu vide negativno. Nekada sam ih pokušavala promijeniti, ukazati na vedrije strane. Međutim nitko nikoga ne može promijeniti. Tako da sam odustala od toga. Promijenila sam sebe.
Grote Markt veličanstveno je mjesto. Ogromni popločani trg blještav na popodnevnom suncu omeđen je jedinstvenim zgradama. Svaka je drugačija i ima svoju povijesnu priču. Lako je možeš iskusiti jer su prizemlja ovih građevina pretvorena u restorane, kafiće, trgovine i muzeje. Trgom dominira spomenik dvojici hrabrih ljudi koji su bili vođama pobune protiv francuske vlasti. Bili su to građani Brugesa Jan Breyedel i Pieter de Coninck koji su 1302.poveli gradske dragovoljce i izvojevali pobjedu nad francuskim garnizonom.
Sjedam u jedan od kafića s terasom na trgu. Što piti u Belgiji nego pivo. Što piti u Brugesu nego jedno od petnaestak piva koja u svom nazivu imaju ime ovog grada. Uz pivo konobar donosi i pomfrit. Belgijanci se kunu kako je ovaj specijalitet od krumpira izumljen kod njih i nigdje drugo. Bruges ima čak i Muzej pomfrita. Posjetitelji ovog jedinstvenog muzeja mogu saznati sve o krumpiru; vidjeti mašine za uzgoj, branje, guljenje, rezanje i prženje krumpira i njihov napredak kroz povijest; nasmijati se karikaturama pomfrita, poslušati pjesmice o istom i naravno na kraju kušati pravi belgijski pomfrit.
Godišnje Bruges posjeti čak 2 milijuna turista. Iz vodiča koju listam dok pijuckam pivo doznajem kako su prvo društvo za unaprjeđenje turizma svojevrsnu turističku zajednicu građani Brugesa osnovali već 1909.godine.
Posebna atrakcija za turiste je procesija sa relikvijom Svete Krvi. Naime u bazilici Svete Krvi u Brugesu čuva se relikvija Svete Krvi donesena nakon Drugog križarskog rata. U procesiji koja se održava jednom godišnje na blagdan Presvetog Tijela i Krvi Kristove sudjeluje tisuće građana. Mnogi od njih budu odjeveni poput srednjovjekovnih vitezova križara – onih koji su donijeli relikviju. Sadašnjost je duboko ukorijenjena u prošlosti. I to je vidljivo na svakom koraku u Brugesu. Vidi se kako je to društvo koje poštuje ali i koristi povijesno nasljeđe.
Posebna atrakcija su i kanali grada. Bruges još nazivaju Venecijom sjevera. Grad je drugačiji iz vodenog kuta. Pomislim kako sve ovisi o tome kako gledaš – iz kojeg kuta. Neki ljudi u svemu traže ljepotu. Oni drugi ljudi traže nešto drugo.
Pravo umijeće ljudskog života je doista vidjeti stvarnost – ono što je i promijeniti je. Ono što ne možemo promijeniti valja prihvatiti. Nekad je to teško bez pomoći drugog.
Međutim, ja znam da postoji Netko tko mi je uvijek blizu i tko me nikada neće ostaviti. Moj Bog je uvijek sa mnom i ima ljudsko, Isusovo lice.