Pisma iz Belgije ...s odmora u Hrvatskoj
…ponijeti sjećanja
tekst i foto: Marijana Šundov
Primošten/8. rujna 2013./ Gledam valove, nadiru nošeni maestralom preko stijena na obali. Potom se povuku, za njima ostaje svjetlucavi mokri trag i morska trava.
Gledam igru valova i vjetra. Netko je napisao „More poslije bure izbacuje bisere“ – sjetim se tih riječi.
Upravo je čudesno kako se iz riznice pamćenja pojedine misli i sjećanja pojavljuju potaknuta nečim – nekim prizorom, mirisom, pjesmom …
Nalazim se na plaži, ispred mene krasan, gotovo bajkovit prizor, mali brijeg prekriven kućicama na vrhu zvonik i crkva, svuda okolo svjetlucavo more – Primošten.
Ovaj gradić zanimljive arhitekture nalazi se između Splita i Šibenika, na malenom otočiću koji je nasipom spojen sa kopnom.
Kao i kod drugih mjesta i kod Primoštena ime govori o povijesti odnosno nastanku naselja.
Otočić na kojem je današnji Primošten s kopnom je nekada bio spojen drvenim mostom.
Smatra se da je ovaj most zaslužan za naziv grada jer je iz glagola premostiti odnosno primostiti nastao današnji naziv Primošten.
Zanimljiva je to priča.
Zaleđe Primoštena u 14. stoljeću naseljavaju stanovnici koji pred otomanskom najezdom bježe iz Bosne. Zbog sve češćih turskih napada stanovnici su bili prisiljeni spustiti se iz zaleđa bliže moru.
Tako naseljavaju i maleni otočić Caput Cista odnosno Gola Glava.
Otočić je bio zaštićen obrambenim zidinama i s kopnom je bio spojen drvenim mostom.
Od 1564. godine ovo naselje dobiva svoje današnje ime Primošten.
Završetkom Kandijskog rata između Venecije i Otomanskog Carstva u drugoj polovici 17. stoljeća, prestaje opasnost od turskih napada.
Dio stanovnika se vraća u naselja u zaleđu Primoštena i nastavlja se baviti poljoprivredom i stočarstvom, a oni koji su ostali živjeti na otoku bave se uglavnom ribarstvom.
Krajem 19. stoljeća otočić je postao pretijesan za rastuće stanovništvo koje se mora naseljavati na kopno.
Drveni mostić zamijenjen je nasipom kojim je gradić trajno spojen s kopnom i zapravo pretvoren u poluotok.
Gledam igru valova i mislim kako poput njih i naše emocije rastu i povlače se.
Upravo sada u sebi osjećam jednu plimu tihe radosti što sam sa dragim ljudima u jednom predivnom mjestu. I naši osjećaju su svojevrsna energija… ponesu nas…ponekad izbace na obalu…a nekad kao iza valova ostaje trava.
Što ću ponijeti natrag u Belgiju iz ovoga ljeta? Ponijet ću u sjećanju – blještavu obalu, otoke, predivne gradove i iznad svega ljubav dragih mi ljudi.
Kroz kamena vrata ulazim u gradić. Sve uske uličice – kalete – između kamenih kuća vode prema vrhu brda. Kroz prozore dopiru mirisi pržene ribe i fritula. Mali restorani nude lokalne specijalitete – salatu od hobotnice, ribe.
U suvenirnicama se može kupiti svašta – od majica pa do otvarača za ključeve. Kupujem za dijete našeg susjeda Belgijanca majicu s veselim magarčićem i natpisom Dalmacija. Ljetno sniženje još traje stoga je cijena majice 50 kuna.
Nalazim i za prijatelje u Belgiji prigodne privjeske za ključeve i magnete s motivom Primoštena. Cijena po komadu 20 kuna. Brzo računam. Ipak jeftinije nego u Bruxellesu. Kupovala sam slične predmete u tamošnjim suvenirnicama pred dolazak u Hrvatsku.
Uspinjem se lagano dalje. Na samom vrhu brda nalazi se župna crkva sv. Jurja.
Crkva potječe iz 15. stoljeća i do današnjih dana je nekoliko puta uređivana i nadograđivana. Pokraj crkve je staro primoštensko groblje s kojega se pruža prekrasan pogled. U daljini puno malih brodova.
U misli mi dolaze stihovi davnog ljetnog šlagera „ Kud plovi ovaj brod i ljude odnosi…od svega samo znam povratka nema...
“Doista …pomislim – povratka nema!
Možemo se vratiti na neka mjesta ali u vrijeme i istu situaciju nikad. Dani koji su otišli nema ih više. Neće se vratiti. Zato treba živjeti svjesno, uživati u svakom trenutku i susretu.
Možda se nekada i vratim u Primošten ali hoće li moji prijatelji biti tu?
Hoće li se ponoviti čarolija današnjeg dana kada sa prijateljicom hodam uskim kaletama, a ona mi priča o svome gradu?
Možda. Jedno znam, sačuvat ću ga u sjećanju.
Laganom šetnjom spuštamo se prema moru.
Dolazimo do stare crkve svetog Roka, kulturnog spomenika.
Ispred crkve je podignut spomenik svećeniku don Ivanu Šariću.
Hrabri svećenik spasio je od talijanskog okupatore mještane Primoštena u studenom 1942.godine.
Ovog svećenika za kojeg njegovi župljani u kamen uklesaše kako je „ volio čovjeka i slobodu i govorio jezikom ljubavi „, ubili su četnici 1944.godine.
Imao je samo 29 godina.
Gledam jednostavni spomenik i natpis i mislim …što se može drugo za velikog čovjeka reći nego upravo to – voljeti čovjeka i slobodu i govoriti jezikom ljubavi.