piše: Emil Cipar
Ljeto …al? ono pravo. Temperature se rijetko spuštaju ispod 35 stupnjeva. Što raditi, što poduzeti…
Imam neke ustaljene navike i pridržavam ih se, barem se trudim da to učinim. Jutarnja šetnja s Čukom vodi nas do tržnice. Tu obavim sve nabavke koje su potrebne, popričam s poznanicima. Na kraju obavljenog posla popijem kavu u kafiću „Tržnica“, pročitam „Večernjak“, porazgovaram sa slučajnim gostima.
Tako i ovaj puta. U „Večernjaku“ …negdje četvrta, ili šesta stranica …ne znam …uglavnom lijeva stranica zanimljiva reportaža o proizvođaču unikatnog i luksuznog namještaja iz Pleternice. Čovjek se snašao i proizvodi sitni, luksuzni namještaj za povišenu klasu.
Priprema se i za sajam takvog namještaja u Parizu. Pravi ormarić za cipele od plemenitog drveta. Neće to biti ništa posebno u formi, ali ormarić bi trebao biti odgovor proizvođača namještaja na izazove suvremene tehnologije.
Sve cipele u njemu bit će numerirane, fotografirane i nalazit će se u mobitelu pohranjene kao datoteka. Korisnik će moći izabrati cipele u bilo kojoj drugoj prostoriji na svom mobitelu. Odluči li se za jedan par, koji mu paše uz hlače, haljinu, što li već …klikne na dugme i izabrane cipele ga čekaju u otvorenoj ladici u hodniku.
Cijena ormarića nije u ovom slučaju bitna.
Na desnoj stranici reportaža o povratnici u Vukovar. Uređen joj je stan prije dvije godine, vratila se, ali nema struju u stanu. Molila, kumila, tražila, zahtijevala …ali struje nema pa nema. Te kriv ovaj, te onaj, te danas ćemo, te sutra ćemo, ali struje nema.
Tako pratktično gledam lijevim okom luksuz koji se proizvodi u Hrvatskoj, a desnim bijedu hrvatske administracije.
–Oprostite …je li slobodno ovo mjesto? …pita godpodin mojih godina.
–Naravno da jest, samo izvolite!
-Ma čekam ženu, ona nešto kupuje na tržnici, a ja više ne mogu stajati. Šta ima novog u novinama?
Pokažem mu otkriće i ispričam ukratko o čemu se radi, zakjučivši kratko: –To je slika Hrvatske danas!
-Što bi čovjek rekao na to! A najbolje je da i ne kažem ništa. Mislim čak kako ni nemam pravo na to. Živio sam 40 godina vani u Njemačkoj.
-Sad ste se vratili?
-Jesam i nisam …ne znam. Znate 40 godina smo znali što smo i tko smo, a sad više ne znam ništa. Ali …to vi ne možete razumjeti, to može razumjeti samo netko tko je živio vani. On zna naše osjećaje, on nas može razumjeti. Vama to ne vrijedi pričati.
–Pokušajte! …nasmijah se i kažem mu kako sam i sam povratnik.
Priključuje se i gospođa. Upoznajemo se, a gospođa će popiti kavicu s nama.
–Živjeli smo uglavnom u Kӧlnu, ili u okolici. Ja sam radio na željeznici, a žena u jednoj tvornici čokolade. Imali smo vrt, auto, dvoje djece …ono …standard. Hoćeš-nećeš, nekako primiš navike, prihvatiš običaje, navikneš se na red…
-Bili smo kupili i stan, ali stariji sin se oženio, pa htio kupiti stan. Nama opet …stan bio velik, pa ga damo njemu. Kupimo manji, ali kćer se uda …opet treba stan, pa damo njoj, a mi opet u podstanare. Nakon nekog vremena, nije nam se više tu svidjelo, jer je stan bio u centru, pa potražimo neki drugi. E to sad bio već problem.
Moja mama je umrla prošle godine i ostao nam stan u Brodu. Oboje smo u mirovini pa mislimo: Ajmo stanovati neko vrijeme u Brodu dok ne ispadne neka bolja prilika u Kӧlnu. I tako smo od prošle godine ovdje.
–Niste još našli ništa u Kӧlnu?
-Nismo ni tražili!
-Dobro vam je ovdje?
-E to je ono što sam mislio da ne vrijedi razgovarati. Bili smo za Uskrs kod djece u Kӧlnu i shvatili da ni tamo mi ne pripadamo više. Djeca imaju svoje društvo, naših vršnjaka više nema, a ako ima onda samo kukaju kako je sve poskupilo. Vjerujte mi da nam je nakon dva tjedna bilo dosta posjete.
-I što ste odlučili?
–Dajte nam savjet! …umiješa se gospođa.
–Najviše mi ovdje smeta ta razlika koju ste i vi primijetili. Bogati postaju stalno bogatiji, a siromašni stalno siromašniji. Srednjeg sloja, onog koji daje ritam životu, onako kao u Njemačkoj …ovdje nema. Mislim ono tipično građanstvo kakvo je nekada bilo u Brodu.
-i što ćemo sad? …pitam, misleći na opće stanje.
–Ja bih mogao pivo, a vi što želite …nasmije se poznanik.
-Vidi se da ste živjeli u Kӧlnu. Oni su majstori života u svakoj situaciji.
-Pa navratite ponekad! …kaže mi žena i kaže isto tako gdje stanuje. -U blizini je to, a voljeli bi da imamo s kim opet popričati.
Popričati s kim, a da te on razumije. Kako je to jednostavno, a opet tako komplicirano.
Baš lijepo Emile! Takvi ljudi trebaju nove kontakte i novu socialnu sredinu. A treba im i reči nemojte uspoređivati Njemačku i Hrvatsku to su jednostavno dva različita svijeta. U Njemačkoj se živi ljepše a u Hrvatskoj bolje. Pa sad birajte. Neki nisu svjesni toga koliko je Hrvatska pitoma i lijepa, manje napetosti, ljudi su drugi ljudi, naši ljudi! Treba malo vremena da se uhodaš kad se vratiš…a s vremenom dođe sve na svoje i ovdje pronađeš ono što nema u Njemačkoj. Gledajmo što je lijepše u Hrvatskoj pa če nam biti lakše podnesti neku određenu flegmatiku pojedinih…
Lijep pozdrav!
Milica