Recept za sreću: jednostavno, iskreno, ostvarivo…
Iz naše arhive/ objavljeno 11.05.2014.
piše: Emil Cipar
Priču o Malenoj i Klepetanu iz Slavonskog Broda sigurno ste već čuli. Dva puta svake godine, ovaj najpoznatiji par roda na svijetu „prošeta“ svjetskim medijima.
Dva puta u godini je dvorišna zgrada u školskom dvorištu osnovne škole u Brodskom Varošu centar svijeta. Okupe se tu brojni novinari, fotografi, televizijske ekipe i slike o odlasku ili dolasku Klepetana napune novinske stupce i televizijske emisije diljem svijeta.
Za slučaj da niste za ovu priču čuli ispričat ću ju u kratkoj verziji:
Rodu Malenu su prije 20 godina lovci pogodili u krilo. Nije više mogla letjeti na jug, pa je brigu o njoj preuzeo Stjepan Vokić iz Brodskog Varoša. Prije 12 godina, Malena se zaljubila u rodana Klepetana.
Kako ona ne može zimi letjeti u toplije krajeve, Klepetan odlazi sam, ali se svakog proljeća vrati u Malenino gnijezdo.
Uz Stjepanovu pomoć, Malena i Klepetan podigli su do sada preko 40 mladunaca.
Ovu priču prvi je novinarski otkrio i pisao o njoj, kolega Željko Mužević, tada urednik „Jutarnjeg lista“.
I to bi bilo to. Željko je otkrio priču, objavio ju, a onda je ona privukla pažnju bezbroj drugih medija. I kako to inače biva …kolegama treba senzacija, treba im nešto čime će privući pažnju čitatelja, a suštinu priče nisu prepoznali do danas.
Tako je i Volker Fritzemeier, predsjednik Vӧrderverein Tierschutzprojekt Kroatien e. V. iz Frankfurta na Odri, pročitao vijest o rodama iz Slavonskog Broda. Iskusnom ljubitelju životinja odmah je bilo jasno kako to nije samo priča o rodama, već se u njoj krije i priča o nama samima.
U Berlinu je sreo Sonju Breljak glavnu urednicu Hrvatskog glasa Berlin i zamolio ju za potrebne kontakte u Slavonskom Brodu. Volker Fritzemeier je dobar poznavatelj Hrvatske i prilika u Hrvatskoj. Htio je priču provjeriti na licu mjesta.
Bio je nemalo iznenađen jer je Sonja sve potrebne kontakte „istresla iz rukava“. A kako i ne bi kad se u Slavonskom Brodu nalazi pola redakcije „Hrvatskog glasa Berlin“.
Uputio se Volker Fritzemeier na daleki put. Brodski dio „Hrvatskog glasa Berlin“ dočekao ga je u Brodskom Varošu.
I tako …sjedimo u hladovini velikog oraha u dvorištu osnovne škole, Volker Fritzmeier, Stipa Vokić Željko Mužević i ja i pričamo o rodama, o ljudima, o medijima danas… Iznad nas, kojih par metara udaljena, Malena sjedi na gnijezdu u kojemu je jedan potomak već napustio ljusku, a ostala četiri čekaju još.
Volker Fritzemeier čuo je pravu priču, priču koju je slutio i zbog koje se uputio na daleki put.
A priča izgleda ovako:
Od onoga dana kada je Željko Mužević prvi puta poslao ovu senzacionalnu vijest u svijet, promijenilo se puno toga. Klepatan, Malena i Stipa postali su svjetski poznati. Grad Slavonski Brod postao je svjetski poznat. Mnogi su se okupali u slavi, mnogi obećali pomoć, a prava istina jest i dalje da…
…Stipa Vokić i njegova Malena žive i danas od 2.300 kuna mirovine (300 eura). Stipa i dalje vozi svoj rasklimani auto kojim dnevno, zbog svježe ribe, prevali preko stotinu kilometara, jer Malena mora svaki dan jesti.
–A što bi se dogodilo da se vi razbolite gospodine Vokiću? …pita Volker Fritzmeier.
-Ja se ne smijem razboliti, jer se onda o Malenoj nema tko brinuti …odgovara Stipa i priča kako on i njegova Malena provode duge zimske dane:
–Ujutro moram otići po svježu ribu, jer rode jedu samo živu ribu. Ponekad povedem i Malenu. Ona sjedi pored mene i tako malo pričamo. Vozači koji vide rodu u mom autu čudom se čude. Kad ja izađem da bi donio ribu ona me čeka u autu.
Volker Fritzemeier sluša sa velikim zanimanjem. Ponekad mu se otme uzdah:
-Unglaublich!
A Stipa priča o tome kako on i Malena gledaju televizor:
-Voli emisije o pticama, a i ja to volim. Sjedi tako pored mene na kauču i gledamo. Ponekad zadrijema, a i mene ponekad tako obuzme san.
I tako iz dana u dan. Inače …Stipa je svojoj Malenoj uredio prostoriju u dvorišnoj zgradi koju valja zimi grijati.
Budući da Malena ne može letjeti Stipa joj je napravio konstrukciju po kojoj se može popeti sa zemlje u svoje gnijezdo koje je na dimnjaku zgrade.
Kada se Klepatan u proljeće vrati sa svoga puta iz Južne Afrike u kojoj provodi zime, Malena svu pažnju posvećuje njemu, ali Stipa opet ima dosta posla.
–Hranim ih i dalje, a oni se brinu o djeci kojih svake godine bude četiri, pet… Ponekad neko od njih ne može probiti ljusku, pa ja malo pomognem, a one kasnije rođene treba dohranjivati kako bi na vrijeme ojačali i bili spremni na daleki let.
To nije uobičajeno kod roda. Oni, kasnije rođeni, nemaju šansu ojačati i osuđeni su na smrt od hladnoće.
Stipa priča, a Volker Fritzemeier pozorno suša.
Pitam ga što on misli o svemu tome:
-To je u stvari priča o nama. O ljubavi prema bližnjemu koju smo polako potisnuli u drugi plan. O ljubavi prema životinjama kakva bi ona trebala biti. Zbog toga se svi zanimaju za nju.
Mada Stipa o tome nije pričao, Fritzmeier je primijetio i nuždu i potrebu pomoći da ova priča sretno traje i dalje. Bez velikih riječi uručio je Stipi 300 eura i nevoljko pristao fotografirati se kod primopredaje.
I on će priču prenijeti u svijet, najprije u Njemačku. Njegova priča će imati nešto drugačiju poruku od one koje svjetski mediji prenose na dane u kojima se Klepetan vraća ili odlazi.
Mislim da će nam Volker Fritzemeier poručiti sljedeće:
-Pomozimo Stipi Vokiću, umirovljenom domaru iz Slavonskog Broda da spasi našu savjest i da i u naše ime može i dalje dostojno pomagati ovom izuzetnom paru iz životinjskog svijeta.
Uz svu slavu koju ovaj skromni i pošteni čovjek uživa on i dalje vozi svoj prastari opel, a voziti ga mora, jer Malena mora svaki dan jesti. Njegov tekući račun pati od kroničnog minusa već godinama. Istina, ponekad dođe neka donacija, ali na njih ne može računati. Sva obećanja tipa …trebalo bi ovo, morali bi ono… ostala su pusta obećanja. Rekao sam: dostojno pomagati, pa moram to malo pojasniti.
Od slave i obećanja se ne živi. Pitam Stipu što bi bilo da više ne ide …ono: banka ne da novac, donacija nema, dalje ne ide.
Bez razmišljanja Stipa odgovara.
–Ja bih ukrao, oteo …ne znam što bih učinio! Bio bih spreman na sve. Da moja Malena nema što jesti… ma… kod ovih riječi okrene glavu, ali suze u očima nije uspio sakriti.
Volker Fritzemeier imao je pravo kada je slutio kako se iza senzacionalne vijesti o rodama iz Slavonskog Broda krije puno više. Doznao je i da se nakon toliko godina od dana od kako je Željko Mužević prvi puta pisao o tome, nismo uspjeli organizirati kako bi Stipi sustavno i kontinuirano pomogli.
Jedna udruga kojoj bi jedini zadatak bio osigurati potrebna sredstva nije ni osnovana, a morala bi postojati. Dobro to se još da srediti toga posla će se netko prihvatiti.
Volker Fritzemeier je predložio i jedno hitno rješenje. Toliko dugo dok udruga ne bude osnovana svi oni koji su spremni pomoći novčanim prilozima mogu to činiti preko računa Vӧrderverein Tierschutzprojekt Kroatien e. V.
Na stranici udruge www.Tierschutzprojekt-Kroatien.com nalazi se spende-konto.
Na Stipu Vokića, a i na kolegu Muževića, Volker Fritzemeier ostavio je dubok dojam. Željka je fascinirala njegova iskrenost i realnost, bez trunka patetike, a Stipi je izletio iskreni komentar:
-A jebiga, to je to …Švabe su Švabe!