Iz naše arhive/ objavljeno 11.08.2013
piše: Sonja Breljak
Berlin/ U poštanskom sandučiću Hrvatskog glasa Berlin ima i bude, razne pošte, puruka, tekstova, fotografija, prijedloga, poziva …ma brate svega.
Mi iz uredništva sve pročitamo, što je za objavu …zna se, a što opet i nije, isto tako …zna se! U dosta slučajeva ljudi traže pomoć, ili način doći do kakve pomoći, bilo u materijalnom smislu ili u pronalaženju zaposlenja, stana …
Upoznali smo putem e -pošte dosta naših ljudi, kako u Hrvatskoj tako i širom svijeta. Neki od njih postali su nam vrijedni i vjerni suradnici a neki i prijatelji. U nekim slučajevima uspjevali smo pomoći, posredovati pomoć ili napisati tekst koji bi na takvu potrebu upućivao, omogućavao kontakt.
Jedno slično, a opet i drukčije, pismo stiglo nam ovih dana iz Slovenije. Piše nam gospođa Zdenka:– Moja kći se trenutno nalazi u Berlinu. Počela je raditi u ponedjeljak. Osjeća se malo osamljeno. Da li vas može kontaktirati ?
Naravno kako na ovu molbu odgovorih potvrdno te potom iz sljedeće poruke saznadoj i nešto više informacija o Zdenkinoj kćerki Klari, odnedavno stanovnici Berlina, kojoj je kako mama misli …malo teško jer nikoga ne pozna a njemački tek treba da nauči ..
I tako …javih se e-mailom te Klari lijepo zaželjeh dobrodošlicu u naš grad i opisah ga usput kratko, na što dobih i lijep odgovor. Klara piše:
– Zahvaljujem na poruci i na svim informacijama. Najprije bih samo željela reći, da moja mama zapravo ponekad pretjeruje, ali svi znamo kakve su mame, još posebno kada previše brinu.
Ja sam stigla u Berlin od prilike prije mjesec dana. Dobila sam posao u nekoj firmi na odjelu tehničke podrške za ruske klijente na području IT tehnologije, pošto znam ruski. Posao me nešto pretjerano ne veseli, jer me ta struka nikada nije zanimala, ali šta je tu je – kad je čovjek bez posla, ima osjećaj, kao da nema izbora.
Inače sam iz Slovenije, gdje sam se rodila i odrasla. Otac mi je hercegovačkih korijena, a mama iz Gorskog kotara, ali su oboje odrasli u Vojvodini, odakle su se prije 34 godine preselili u Sloveniju. U Sloveniji smo više manje sami, pošto nam je sva rodbina u Osijeku i Vojvodini.
Provela sam i tri godine u Kini – u Šangaju, gdje sam studirala i radila, a prije toga živjela sam jednu godinu u Stuttgartu gdje sam isto radila. Zadnje vrijeme više manje stalno putujem, tako da sam već nekako navikla biti na putu – u zadnjih par mjeseci, bila sam neko vrijeme u Kini, Grčkoj, Splitu i evo sada u Berlinu.
Tečno govorim engleski, ruski i kineski – mandarinski, a zadnjih 5 godina sam poučavala sva tri jezika u raznim školama stranih jezika u Sloveniji i Kini.
Koliko sam uspjela primijetiti, Berlin je više manje poseban grad, gdje se nalazi puno različitih etničkih kultura. Primjetila sam i da je to ‘individualističan’ tip grada, gdje je popularan individualističan tip života, pa se stoga možda malo udaljenije osjećam od svih i bez ikakve pripadnosti. Čak u Kini sam se možda osjećala lagodnije i imala neki osjećaj pripadnosti.
Ne znam, do kada ću biti u Berlinu, potpisala sam ugovor na jednu godinu ali pošto me posao ne veseli, probati ću potražiti nešto drugo. Nekako nisam osoba, koja bi bila spremna duže vrijeme provesti sjedeći za kompjuterom sa slušalicom na glavi, osoba sam više sklona kreativnosti, živoj komunikaciji sa ljudima – zato me uvijek jako veselilo poučavanje stranih jezika, turističko vođenje ili rad na području turizma i hotelijerstva – pa se nadam da će se nešto naći u toj struci …
Klari napisah: – Istina, Berlin jeste individualistički ali to mu je veća vrlina nego mana, dozvoljava sve moguće načine, stilove, živote, ljude, sudbine. I mene, nas je primio k sebi, prigrlio, prihvatio, zavolio. Lijep, kompleksan grad. Pusti mu da te primi. I primi …
Eto, tako …spremam se ovih dana susresti Klaru, porazgovarati s njom, reći joj kakav je ovo grad, kakvi ljudi …i koliko nas ovdje ima što smo poput nje tražili gdje pripadamo, planirali ostati tek kratko, otići, vratiti se …
Dobili smo izgleda mi vani novi zadatak …raširiti ruke, otvoriti srce, pripaziti djecu koja nam tek dolaze ….
–