piše: Emil Cipar
Ovih dana pisao sam nešto o događajima iz 60-tih godina prošlog stoljeća. Pisao sam nešto iz osobnih sjećanja, ali puno toga se zaboravilo, puno važnog izbrisalo se iz sjećanja.
Novine iz toga doba puno su mi pomogle …dnevne, tjedne, magazini… one su oslikavale presjek najvažnijih događaja, pisale o poplavama, sušama, požarima, njihovim posljedicama…
Da se podsjetimo: Bilo je to takozvano doba mraka, novine su bile u rukama Partije i smjelo se pisati samo ono što je CK (Centralni komitet) dopustio.
Ipak …novine su pisale o dnevnim događajima i moguće je na osnovu njihovih zapisa rekonstruirati tadašnji život.
Sumnjam da će u budućnosti to itko moći na osnovu onoga o čemu pišu današnji mediji. Jedino pravilo je: Loša vijest je dobra vijest. Ako nemaš loše vijesti …onda izmišljaj, laži, obmanjuj… I nije važno što će se ta laž već sutra otkriti …svijet je zaboravan i ponaša se po pravilu: ništa nije starije od jučerašnjih novina.
Samo dva primjera u zadnjih nekoliko dana:
Primjer prvi:
Dugotrajne ljetne vrućine dosadile su svima u Hrvatskoj. Za petak im je u medijima najavljen kraj.
E sad …takva vijest sama po sebi i nije nešto posebno: bilo vruće, a sad će biti malo svježije…
Neeee! Mora to biti dramatično, mora to biti jedina tema u uličnim razgovora.
I tako je prodana vijest o milenijskom nevremenu u petak, koje će zahvatiti cijelu Hrvatsku. Pijavice, tornada, cunamiji, munje, gromovi, led veličine bundeve, poplave…
Neki gradovi bit će izbrisani sa zemljovidnih karata …ako je vjerovati hrvatskim medijima.
Auta su se sklanjala po skloništima, učvršćivali krovovi, ulice se praznile…
I konačno se dogodila katastrofa. Ali katastrofa je bila da je katastrofa izostala. Ništa, ama baš ništa od najavljenog izuzev nekoliko stidljivih kapi kiše.
I Hrvati razočarani. Ne medijima koji su ih krivo informirali, nego mirnoćom kojom su se izmijenile ciklona i anticiklona. Pa zar smo nakon takvih vrućina zaslužili tu mirnoću …pitaju se mnogi na društvenim mrežama.
Primjer drugi:
Brodski portali danas prenose vijest o hrvatskom branitelju dragovoljcu Domovinskog rata, Zvonku Čulini iz Nove Gradiške, koji je prisiljen prodati bubreg kako bi sebi i svojoj četveročlanoj obitelji osigurao osnovna sredstva za život.
Portali citiraju spomenutog hrvatskog branitelja dragovoljca Domovinskog rata:
-Što se to događa s istinskim hrvatskim braniteljima? Kad se kaže ili objavi da su ne mali broj prisiljeni kopati po kantama za smeće, da nemaju od čega živjeti, da su bačeni na dno dna /na koljena/, onda se to ne uzima za ozbiljno, baš kao ni mnogobrojna samoubojstva ljudi koji su bili prvi kad je trebalo.
Dalje prilaže potvrdu iz Policijske Uprave Brodsko-posavske u kojoj lijepo piše: bio je sudionik Domovinskog rata od 17. siječnja 1991.godine do 30. lipnja 1996.godine – ukupno 1992 dana borbenog djelovanja u Domovinskom ratu! Ima i čitav niz priznanja, ali od njih se ne živi.
Sve to navode portali uz obvezni broj žiro-računa. I to je sve u redu. Ako netko želi pomoći može to učiniti.
Čak i u onom najmračnijem komunizmu nisu novinari mogli tako bezobzirno i jednostrano iznositi informacije. „Pitati i drugu stranu“, provjeriti nešto u svakom slučaju prije objavljivanja. Treba sačuvati dignitet profesije po svaku cijenu.
I mi smo osjetili „mrvicu nepravde“ u ovom slučaju. Nepravde koja smrdi do neba. I mi bi objavili apel i broj žiro-računa. I nama nije svejedno ako živimo u državi u kojoj dobrovoljac Domovinskog rata mora prodavati organe kako bi preživio.
Ali ipak ne možemo tek tako objaviti apel. Moramo provjeriti bezbroj detalja prije nego donesemo konačni sud. To ćemo i učiniti u narednom vremenu, jer ne možemo prozivati bilo koga dok traju sudski procesi. Ono što sada možemo sa sigurnošću reći da je državna skrb i obveza prema braniteljima nepravedno podijeljena.
Toliko o vjerodostojnosti hrvatskih medija. A kako stoji s hrvatskom politikom? Ima li ona časti i morala?
Za izostanak katastrofe ne možemo ju kriviti. To je jednostavno viša sila …eto dogodilo se da se nije ništa dogodilo.
Možemo ju kriviti da još nije uspjela urediti državu u kojoj niti jedan hrvatski branitelj ne bi došao na ideju 18 godina poslije rata prodavati bubrege. Hrvatska politika je kriva da branitelji ne govore jednim glasom i da imaju bezbroj udruga koje zastupaju njihove interese. Male udruge, mala moć i …kroz rupe u zakonima, kroz propuste i neučinkovitost pravosuđa često propadaju oni socijalno najosjetljiviji.
Ali kod medija koje imamo nije nikakvo čudo da imamo politiku koju imamo.
Ne treba moliti Boga da dobijemo ono što nemamo, već ga trebamo moliti da ne dobijemo ono što smo zaslužili.