Iz naše arhive …objavljeno 13.08.2013.
piše: Sonja Breljak
Berlin/ Ne znam kad je u Berlinu bilo tako lijepo, toplo i dugo ljeto. I ja u njemu. Volim prolaziti njegovim zelenim ulicama, trgovima. Volim sretati ljude u podzemnoj željeznici, usput, u prolazu.
Volim svaki moj dan proveden ovdje. S radošću se budim i u nova jutra polazim. A nije uvijek tako bilo u posljednjih, skoro dvadeset berlinskih godina. Nahrupiše sjećanja poput bujice. Izazvana. Potaknuta. Cijelo popodne i večer prebirem po glavi kako je to bilo. I kako je do ovog današnjeg stanja i osjećaja došlo.
A sve to nakon jednog kratkotrajnog susreta.
Vraćam se dugom Turmstrasse, s mog višegodišnjeg svakodnevnog prevoditeljskog posla. Kod kuće me čeka obitelj pa druge novinarske aktivnosti. Prema meni dolazi jedna gospođa a pod rukom joj plavi bicikl.
Sunčan je, lijep dan. Ja umorna a raspoložena, upravo nekako sretna. Nosim bijelu haljinu s porubom od bijele čipke kupljenu kad je nedavno mlađa kći imala maturski bal. Eto, volim takve čipkane, meke stvari …onako kao iz bakine škrinjice. Lijep je to osjećaj kad se u stvarima i sami sa sobom fino osjećate. Takva koračam prema gospođi koja pod rukom drži plavi bicikl.
Prepoznajem ju već prilično prije direktnog susreta. To je Irena Petzoldova, Čehinja, svojevremeno psihologinja Crvenog križa …
E da, što god da kažem o ovoj ženi, malo je. Premalo je. Devedesetih godina je uložila puno truda i rada, puno vlastite snage i energije, u pomoć tadašnjim ratnim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine. U prvom redu, pri ostvarenju prava na trajni, ili trajniji boravak i izbjegavanje protjerivanja …tako smo mi barem mislili, A gospođa Petzoldova je u radu bila vođena željom pomoći smanjiti nam stres i traumu izazvanu ratom i izbjeglištvom. Pritisnuti prvim problemom …ostankom i boravkom, nismo ni primjećivali ovaj drugi …traumu. S tim ćemo se tek kasnije susresti.
–Vi sad mislite da to (traumu) vi nemate …baš sam i ja mislila, ništa mi nije …ali prije ili poslije suočit ćete se s tim. Što prije, to bolje …počnite živjeti ovdje i sad, učite jezik, radite …
I evo, gospođa Petzoldova već je preda mnom. Ostavlja bicikl.
-Sonja!!!
-Irena!!!
I mi se zagrlismo kao dragi prijatelji nakon dugog izbivanja.
-Pa kako ste? Pitam. I vidim da je Irena dobro. S pažnjom slušam o njenom današnjem poslu organiziranja psihološke pomoći za područje Brandenburga. Zrači toplinom, svježinom, samouvjerenošću. Mogla je tako toplo i dugo raditi s nama stiglima iz rata, jer je i sama tamo sedamdesetih bježeći od pritiska tadašanjeg Čehoslovačkog režima, potražila drugi zemlju, drugi svijet, drugi život. I prihvatila rizik i promjene koje uz to idu. I mi smo to …htijući, nehtijući …svjesno, nesvjesno …učinili.
–Pa kako ste? Pita i Irena mene. I vidi da sam dobro. Pa s pažnjom sluša o mom poslu. Kaže …zračim toplinom svježinom, samouvjerenošću …
Eh, draga gospođo Petzoldova …koliko znače vaše riječi jer pronicavo oko vidi i kroz mene, do dna mene. A tamo mir. Zaslužen mir. Konačan mir.
–A što je s novinarstvom, vašim zanimanjem, što s vašim elektronskim novinama? Pita.
– Nisam pustila da propadne moj poziv. Živ je. I elektronske novine još su vrlo žive. kažem zadovoljno i ne bez ponosa na učinjeno.
Razgovor vodimo kratko, veselo, uzbuđeno, na njemačkom jeziku, iako gospođa vlada hrvatskim …naučila tijekom dugog rada s brojnima iz ratnih područja bivše nam države.
Spominjem se u mislima i danas, kako je upravo Irena Petzoldova, prije 13 godina, točnije, skoro sedam godina nakon dolaska u Berlin, bila prva osoba koje je upitala:
– Što ste po zanimanju?
-Bila sam novinar, odgovorih
– Kako bili? Pa jeste li diplomirali?
-O. da, još kako, s najvišim ocjenama
-E onda niste bili već jeste novinar! Napišite nam ...
Pa pročitavši napisano ustvrdi:
–Čujte, poznajem dosta novinara ali malo onih koji ovako pišu ...
Ostalo spada u povijest, onu koja tka mrežu mog života. Vjetar u leđa tom životu dan je upravo onim …onda niste bili nego jeste …i …napišite nam ...
Hvala gospođo Petzoldova!
–Nemojte me zaboraviti! …kažem
–Kako bih mogla, vaš telefon je utipkan u mojem…
I mi se zagrlismo. Ja dugom Turmstrasse produžih ka suncu na zalasku. U stvarnosti, ka stajalištu podzemne željeznice broj 9.
Taj susret me dodirnuo, obilježio, pa ga zabilježih.
Život je lijep.