tekst: Marija Kukić
Svake prve nedjelje u mjesecu veljači obilježava se u nas i u svijetu Dan života. Svrha je osvijestiti ljude i potaknuti ih na zaštitu, poštovanje i njegu svakog života od začeća do smrti.
Svaki ljudski život je dar kojega treba cijeniti, voljeti, poštovati onakav kakav jest.
Nevažno je koje je boje, vjere, rase, spola, kakva mu je boja očiju i kose, je li mlad ili star, zdrav ili bolestan …ili je to osoba s posebnim potrebama.
Svaki ljudski život dar je od Boga i nitko nema prava suprotstaviti se Njegovoj volji.
Slušam, čitam, gledam kako je u 2015. godini u našoj zemlji najmanje rođene djece ikada, ali je zato broj umrlih nadmašio za nekoliko tisuća broj novorođenih. Izumire li to naša Hrvatska?
Znamo da je mladim roditeljima teško. Znamo da mnogi nemaju zaposlenje, nemaju riješeno stambeno pitanje, nemaju gdje ostaviti dijete ako imaju sreću da rade … Nedostaje puno toga za pristojan i dostojanstven život. Mišljenja sam da to ne bi trebalo omesti roditelje da se odluče za potomstvo.
Ni mi nismo imali mnogo, kao ni naša djeca, ali nismo značajnije osjetili da nam što nedostaje. Ljubav, ljubav je bila ta snaga koja nas je vodila kroz život. I borba koju smo prihvaćali i uspijevali.
Popratit ću ovaj tekst s nekoliko rečenica Majke Tereze:
Život je borba, prihvati je!
Život je pustolovina, usudi se!
Život je prilika, iskoristi je!
Ne bih ulazila u problem loše demografske slike Hrvatske. O tome trebaju razmišljati neki drugi.
Naravno, život nosi i lijepe trenutke kojima se čovjek beskrajno zna radovati.
Život je pjesma, pjevaj je!
Život je bogatstvo, čuvaj ga!
Život je sreća, zasluži je!
Život je život, brani ga!
Jer bez života nema budućnosti. A budućnosti će biti onda kada se u našim domovima obitelji budu okupljale oko zajedničkog stola, kada ulice, vrtići, igrališta, škole … budu odjekivali cikom razdraganih dječjih glasića, kada ostarjelim i nemoćnim roditeljima netko bude mogao pružiti čašu vode, kada naše crkve budu ispunjene vjernicima …kada … kada …
Na nama odraslima je velika odgovornost i pitanje: „Kakvu budućnost ostavljamo našoj djeci?“
Reče nepoznati autor: „Idućih pedeset godina neće biti važno koji auto vozite, u kakvoj kući živite, koliko novaca imate u banci ili kakvu odjeću nosite.
No, svijet može biti bar malo bolji ako ste odigrali važnu ulogu u životu djeteta.“
Sviđa mi se misao nepoznatog autora ,veoma.
Međutim u normalnim društvima normalno je da
se može normalno živjeti od rada. Kod nas još
ne postoji taj preduvjet pa je natalitet veoma
ugrožen. Ako naši političari prestanu imati sebe
kao glavnu preokupaciju i četrdest prvu kao do-
datak onome prvom, možda bi se mogli početi
okretati proizvodnji, jer država koja to nije ri-
ješila nema budućnosti pa ni djece……….