piše: Sandra Marelja Muić
Vrućina inače čini ljude razdražljivima, što se najlakše vidi čim sjednete za volan i dođete do prvog semafora, ali ovaj puta ljeto u Hrvatistanu stvarno izluđuje u medijskom smislu sa svojim izvješćivanjem i onim na šta su svi mediji kod nas skupa spali.
Valjda smo onda i mi kao država takvi jer bi nam mediji trebali bit okvir u koji je smještena jedna lijepa slika jedne Lijepe Naše.
Razina na koju je sve to spalo je stvarno jadna i nema čovjek
potrebu niti otvoriti kakve novine više, o portalima da ne govorim. Prvo su nas stalno davili sa šatorom u Savskoj i pisali bez kraja i konca bezbroj inačica gluposti, a neki portali su se stvarno natjecali u tome da potpire vatru mržnje prema tim ljudima i konstantno stavljali u naslov porugni naziv– šatordžije.
Nebitno sada više u što se to pretvorilo i tko je kriv i prav, taj niskobudžetni vatropirni novinarski senzacionalizam sa smartphona, ne može biti glas društva jer većinu ljudi stvarno nije niti briga za tim bila, da ne govorim o noti neljudskosti kojom to sve obiluje .
E, onda je uletjela izvjesna tv-damica s nekakvim kratkometražnim noćnim akcijskim filmićem koji, s njenog stajališta, nije trebao valjda izići u javnost, kako inače sve te noćne stvari i ne bi trebale, i tu se stvorio novi fokus granatiranja javnosti informacijama koje to u stvari nisu.
Jedna je, nekad ugledna dnevna novina, tome posvetila tri strane u nedjeljnom izdanju i ne bi me iznenadilo da iduća nagrada „Ponos Hrvatske“ završi u gospođicinim rukama ili poprsju, s kolikom brižnošću se izvještavalo o njenom duševnom zdravlju cijelih petnaest dana.
Pa, šta je ovo? Tko se time bavi i šta ima tu bitno i zanimljivo da mi je znati? Je li to ona sada nekakav uzor društveni? Nekakav volonter koji čisti mine u Kambodži i previja rane s –Les medecins sans frontieres- u Siriji? Hoćemo dijeliti maturantima, ovima šta su ih zeznuli nedavno, posjetnice s njenim brojem, da, kada upadnu u krizu, znaju da će se sve dobro završiti ako čovjek ima solidan komplet donjeg rublja?
Najgore od svega …dobar dio Hrvatistanaca se hranio time uz kavu. Vjerujem da se nekima čak i kava ohladila bila od želje za informacijom.
Kao popratna glazba ovim pojedinačnim bomba-vijestima, mlaćenje prazne slame o iseljavanju Hrvata i svako malo forsiranje nekih priča pojedinaca koji su ugledali svjetlo na kraju tunela time što su pokazali putovnicu na Macelju ili Heathrowu. Sigurno većina iz potrebe prinuđena ići, ali i dio njih se ukrcao u aktualni trend iseljavanja ne bi li probao okus stranog kruha jer ništa drugo niste kada prijeđete granicu nego stranac – kao i svi oni drugi što legalno i nelegalno pokušaju do tog kruha doći.
I onda opet neki dan -bomba! Vijest o uhićenju vječnih nogometnih menadžera, vlasnika nogometa i svega valjda vezano uz to u Hrvatistanu i aktera bezbrojnih novinskih natpisa i dobrih skečeva koji su već ušli i u antologiju hrvatskog žargona.
Moš’ misliti, šta je to sada moćno, važno, spektakularno, golemo i šta će se nešto otkriti! I opet najgore, svi se smatraju involvirani u to, ne bi da im je netko od njih krao iz njihovog dvorišta.
Nevjerovatno! Ja uopće ne znam koje je ovo uhićenje po redu u proteklih nekoliko godina kada je ona faca s „Malo vitra“ odjedrila u Remetinac i otvorila taj niz.
I šta je od svih tih uhićenja, najava, grozomornih prijetnji, bilo, kada se podvuče crta?
Uglavnom samo naslov koji je donio tiražu ili povećao broj pregleda na web-u, pa nitko tko živi na ovim prostorima ne vjeruje da ijedan sustav funkcionira čisto i nekorumpirano, pogotovo ako su cifre u pitanju.
Ono, stvarno – zemlja puna života, kako li je već glasio naš originalni turistički slogan, za koje riječi je još netko i lijepe novce bio pobrao pri natječaju.
Nema šta, spektakl nad spektaklom!
Fali nam samo još utemeljeno jedno ministarstvo spektakla da se može zaposliti još stotinjak uhljeba, kako bi mogli koordinirati sve to.
Ti isti zaposlenici bi mogli onda poslije sudjelovati opet u tim nekakvim spektakularnim uhićenjima pa bi nam bilo odmah jasnije što su radili točno za vrijeme mandata.