piše: Sonja Breljak
Berlin/ Četvrtak. Običan radni dan u njemačkom glavnom gradu. Meni i ne baš običan.
Naime, najmlađa kći, devetnaestgodišnjakinja, prvi je put krenula s prijateljicom, a bez nas roditelja, braće i sestre, na ljetovanje. Izjavila najprije prije nešto vremena, kad zaključismo kako ove godine ne idemo na more, niti u domovine:
– Konačno, jedno ljeto nakon 19 godina, ne idemo u Hrvatsku!
Baš tako izjavila. A onda nakon par dana rezervirala avionsku kartu za sebe i prijateljicu, Njemicu Sally. Za Split, Hrvatsku, dakako!
Sad, dok radim, pomalo telefonski pratim njihove pripreme, pakiranje i put do zračne luke Schönefeld.
-Pazite da ne zakasnite …čuvajte se putem, pazite na ljetovanju sebe i stvari ...i tisuću drugih sitnica, opomena i napomena kojima mi stariji nerviramo mlade..
Uvijek se nešto zaboravi dovoljno reći, pogotovo ono najpotrebnije za put …ono o ljubavi …
Ovaj četvrtak je ipak bio i iz još jednog razloga poseban dan. Blagdan je Velike Gospe. Znali smo se nekad u to vrijeme zateći i u domovini. Jedne smo godine proveli ugodan dan u Imotskom, kod Mate Bajića, prije umirovljenja i povratka u domovinu, pjevača u berlinskom crkvenom zboru. Matina omiljena pjesma o Gospi je ona: Došli smo ti majko draga sa svih strana ove zemlje, donijsmo ti jade svoje i u njima svoje želje. Pogledaj nas utješi nas, svoje ruke stavi na nas, svome sinu preporuči, majko mila moli za nas …
Bilo je to lijepo vrijeme. A znali smo često, jer berlinske školske godine počinju rano a ferije traje kratko, u ovo vrijeme, kao i ove godine, biti na Veliku Gospu, u Berlinu.
Sad, evo me još na radnom mjestu. Na Veliku Gospu u Berlinu nije državni blagdan. Čekam vijesti kako je kćerka sretno stigla u Split. I čekam kraj radnog vremena, jer crkveni zbor kojeg sam i ja dugogodišnji član, pjeva na večernjoj misi. Ravnateljica zbora, Matija Ćosić već je u prošlu nedjelju odredila koje pjesme pjevamo. E, među njima su i dvije vrlo zahtjevne – “Majko ljubežljiva” i “Gospe ribara težaka”. Notna bilježnica od jutra je u mojoj torbi i spremam se nakon posla produžiti ka crkvi svetog Sebastiana gdje je sjedište Hrvatske katoličke misije Berlin.
E, da …ali kao za inat, radno vrijeme se razvuklo, posla koliko voliš. Tamo negdje oko 18 sati, biva mi jasno kako do crkve neću stići na vrijeme. Tako i bi. Privedoh kraju poslove točno u 18,30 kad je i početak večernje mise.
Tad krenu utrka s vremenom. Bilo bi važno stići prije prikazanja i pričesti jer se tad pjevaju one složenije pjesme. Niti zbor nije kompletan, neki članovi su na odmoru pa je svaki glas potreban, važan.
Trčim dugom Turmstrasse. Hvatam vlak podzemne željeznice broj 9 …tri stanice …pa presjedam na broj 6. Pet dugih stanica. Onda opet trčim sve do Feldstrasse i Garten Platza gdje je crkva. Sva zadihana ulazim, penjem se na kore. Traje propovjed. Govori fra Radoslav Tolić. Hvatam zraka, pokušavam se osvježiti lepezom. Na korama je vruće. Zboru drago da sam tu. Pjevamo. Tek nas je desetak. Ja sretna.
Iza mise nazivam Split, dugogodišnju prijateljicu Marijanu Šundov, inače i suradnicu Glasa u rubrici Pisma iz Belgije, kod koje će kći i njena prijateljica noćiti prije nego produže za Makarsku. Stigle su.
I ja eto ipak zapjevah sa zborom. Istina, pratiti propovjed ne stigoh. Ali Gospa bi se radovala silnoj mi želji biti tu, s mojim pjevačima, glazbom, pjesmom, spomenuti se njena imena, lika, života, djela, ljubavi, Sina …
Kako je lijepo biti tu. Zagrljen pjesmom i glazbom ljudi koje poštuješ, koji te vole, s kojima dijeliš uvjerenje i vjerovanje. I bi mi od tog osjećaja toplo oko srca. Osjetih raširene ruke.
Važno je biti uporan. Važno je stići na odredište.