piše: Sonja Smolec
Navečer je bio još poprilično normalan. Osim onih nekoliko sumnjivih nijansi na ekranu koje su se pojavile prije više godina i na koje smo svi navikli, i ružnih stvari na vijestima na koje smo se isto tako navikli, nije bilo ništa neuobičajeno. Ugasila sam ga na pola neke dosadne sapunice.
Drugi dan poslije podne uzimam daljinski, pritisnem zeleni «gumbić». Ništa. Pritisnem broj jedan. Opet ništa. Gledam u ekran, onako postrance. Možda me iznenadi. Da nisu baterije u daljinskom? Nisu, veli sad i druga zainteresirana strana. Prilazi mu bliže, polako kao kad se prilazi uspavanoj zvijeri. Za svaki slučaj da ne bi otvorila oko. Šipak.
Ono jedno jedino crveno oko koje nas je godinama vjerno gledalo – žmiri. Pored njega tipkica. Pritišćemo i nju nekoliko puta, onako kako bi služba hitne pomoći pritiskala nečiji grudni koš ne bi li mu srce opet proradilo. Opet ništa.
Na žalost, nismo našli ni traga da bi u toj kutiji bilo ikakvog života. A ona, ili on, kako vam draže, nije postala ništa drugo nego mrtvo puhalo. K tome još i ne puše. Bezglasno mrtvo puhalo.
Tražim… ma ne… krivo ste mislili. Ne tražim novi televizor. Tražim kako da ga odjavim. Računam koliko ću uštedjeti na pretplati koju više ne budem morala plaćati. Nije loše.
I gle sad čuda. Iako ga neću gledati cijeli mjesec, račun za isti moram platiti unaprijed. I onda, moram popuniti obrazac u kojem se, kad zaokružim ispravan odgovor, kunem da je sve u njemu navedeno istina. Onda onako lijepo ucifranog i potpisanog moram odnijeti javnom bilježniku koji će posvjedočiti da je sve to istina. Čvrsto će pritisnuti svoj pečat da se i na papiru vidi sve što se mora vidjeti i za to mi debelo naplatiti svoju uslugu.
Čim to sve obavim primit ću se razmještanja svih onih knjiga koje su patile zgurane na policama. Naravno, sad sam za njih našla novo mjesto.