ZLATNA RIBICA

JEDNA ŽIVOTNA PRIČA
piše: Nada Landeka
Živjela jedna siromašna žena u trošnoj kućici pokraj rijeke.  Kućica je bila od stare hrastovine, već dugo nezaštićena od crvotočine i insekata, vlažna i ne baš ugodna za stanovanje ali ovoj ženi je njezin dom bio najbolje utočište.
Nije imala struje pa je koristila ostatke svijeća koje bi donijela sa obližnjeg groblja kako bi bar ponekad osvijetlila prostor u kojem boravi.  Financijski je veoma loše stajala, tj. prije petnaestak godina mogla je zaraditi nešto novca nadničarenjem na poljima, dok danas ima sve manje polja koja se obrađuju, a sve više onih zaraslih ambrozijom i drugim korovima,  pa je i njoj sve teže naći nekakav posao gdje bi nešto zaradila.
Isto tako je nekad znala ponegdje na prigradskim vrtovima pronaći po koji neubrani paradajz, sakrivenu tikvicu, poneki ispali krumpir,  u poljima jestivo bilje, uvijek se bilo našlo nešto što je napunilo trbuh.
Danas zamišljeno sjedi u kutku svoje trošne kućice i razmišlja što i kako dalje. Sudbina joj nije bila ni malo sklona, sve što je nekad mogla raditi sada ne može više ni pomisliti, i godine su već uzele svoj danak, a i kad bi htjela sve manje ima mogućnosti.
Kao i svaki dan, uzela je neki trošni ruksak na leđa i krenula asfatiranom cestom do gradskih kontejnera.  Iz početka je osjećala neugodnost i sram. Naučila je sama se brinuti za sebe, i ako je bila siromašna nije bila bez dostojanstva, uvijek je voljela ponosno dignuti glavu, no posljednjih godina ponos je spao na veličinu makovog zrna, a nekadašnji posjeti Crkvi gdje je pronalazila utjehu sasvim je prorijedila. A kamo bi? Nije imala tople vode za kupanje, nije imala ništa normalno za obući, sve je bilo teže i teže, i iako u srcu nije bila nikad bliže Bogu, fizički je od njega bila sve dalje. Jednostavno nije imala hrabrosti ući takva u Crkvu jer bi osjećala podrugljivi pogled mještana na sebi. Ne to nije smjela sebi dozvoliti.
Današnji dan joj  je bio naklonjen. Pretražujući kontejner naišla je na nekoliko pristojnih komada ženske odjeće koji bi joj mogli i odgovarati po veličini, više komada bačenog starog kruha, čak i dva kolača, a u kutu kontejnera je pronašla i ostatke kupusa i kelja koje je netko tko nije bio raspoložen za kuhanje bacio.
Nasmiješila se škrto ugledavši šarenu knjigu uz zid kontejnera.  Naslovnica joj je ostala u sjećanju još iz školskih dana ….. Najljepše bajke svijeta…. koje je tako rado čitala dok je bila djevojčica i sanjala o lijepoj budućnosti.  Sretno, koliko je to mogla u  svojoj situaciji uzme knjigu pod ruku, i sjedne u obližnji park. Tu je imala pokraj sebe uličnu svjetiljku koju gradski oci nisu gasili, pa je mogla čitati do kasno u noć. Grickajući onaj komadić suhog kruha što ga je pronašla, gutala je riječ za riječi.  Maštom je otplovila u čaroban svijet dvorskih dama, vitezova,  kočijaša u šarenim, zlatom izvezenim odorama, trubadura, gotovo da je već zaplesala na dvorskom balu, koliko se uživjela u čitanje.
Došla je do priče o zlatnoj ribici.
-Sve je moguće …pomisli!
Ako je i tada postojala zlatna ribica, zašto ne bi postojala i sada? Rijeke nisu presušile, dapače još se više otpada u njih baca nego ikad prije,  ribe imaju što jesti, možda ih se još više razmnožilo nego nekada.  I zlatna ribica mora postojati! Odlučila je da će ujutro, odmah čim svane krenuti do obale obližnje rijeke i potražiti zlatnu ribicu.  Tako je i bilo.
Još se nije mjesec ni sakrio iza obližnjeg brda, a sunčeve zrake tek su se nazirale kada je onaj svoj ruksak napunila ostatkom kruha i krenula na put. Trebalo joj je više od dva sata do obližnje rijeke, ali nije ju to zabrinjavalo. Zadnjih godina je i tako neprekidno  satima hodala tražeći nešto za pojesti.
Došavši do obale rijeke najprije je sjela da se odmori a potom je umočila umorne noge kako bi se malo opustile. Zagledala se u rijeku koja nije imala nekadašnju bistrinu, ali još uvijek se moglo doprijeti okom do dubine i uočiti ukoliko zlatna ribica dopliva.
Nije mogla doći k sebi od čuda kada je ugledala kako se prelijeva zlatna boja na jednoj od riba koja je čak nekoliko puta poskočila iznad površine vode, kao da joj nešto želi reći…
-Molim te ribice, ispuni mi želju“… zamolila je tiho žena …nije se usudila baš glasno izgovoriti da se ribica ne prestraši i ne ode….
-Molim te, ako mi možeš ispuniti tri želje kao što si je uvijek svima koji su te ugledali ispunjavala, ispuni i meni sada …ponovila je nešto glasnije. I gle čuda, ribica je mirno počela plutati kao da pažljivo sluša njene želje!
–  Kao prvo, molim te da Vlada počne voditi brigu o izvozu i uvozu, jer ovaj krumpir iz Egipta, češnjak iz Kine, grožđe iz Španjolske, lubenice iz  Grčke,  orasi iz Tajlanda, riba iz Novog Zelanda  raspadnu se čim ih bace u smeće, pa i ono što nađem smrdi i pljesnivo je, za razliku od ostataka domaće hrane koja ipak nešto duže ostane svježa“, zamolila je….
–  Drugo, molim te da proizvođači mogu proizvoditi, tada bih možda i ja mogla imati mogućnost negdje raditi, pa i zaraditi koju kunu kako bih si popravila onaj svoj trošni dom i počela živjeti s onim dostojanstvom s kojim sam se i rodila.
– Treće,  nemoj mi molim te davati nikakve novce jer će svi pomisliti da sam  nešto mutila sa privatizacijom, i da je moja ruševna kućica samo krinka, samo mi molim te ispuni želju da u ovoj rijeci ima riba kao nekada….
Ribica ju pogleda začuđeno…..
Žena gotovo  da je mogla čuti zaprepašteno pitanje zlatne ribice.  Zaštooooooooooo?????
Pa vidiš, ribice, kad bi ova rijeka bila čista, i kad bi u njoj bilo mnoštvo riba, koje bi se redovno množile, zamisli koliko bi ljudi, poput onih koje je Isus nekada hranio bilo sito!