piše: Božica Jelušić
Dragi Bože, nevjerojatnih li vremenskih amplituda! Išla motorinom k prijateljima u Budrovac, prema takvoj neizmjernoj modrini, da se sjetih VUČIČEVIĆA: “Više plava neba poželjela ne bi”.
Okolo zreli, teški, mirisni vinogradi, kukuruzi, oceanski zaljuljana trava, jabuke, šarene tikvice, šljive.
Iz Barnagora odoše djeca na Malu olimpijadu, ostale samo njihove razigrane energije. K tome, jedna divna božikovina i hortenzija, kao njihovi prilozi barnagorskom parku i zelenilu.
Sjedosmo objedovati, kad ono, “kiša s drva i kamena”, curi kroz susjedov oluk, a neka zrnca leda, poput riže, udaraju po crijepovima…
I hajde sad, što je čovjek u igri elemenata?
Sunce, vjetar, kiša, zagrljaji, sastanci, rastanci, gromovi iz vedra neba, led po ružičnjaku, poharano polje duše, samotna šuma u kojoj tuži češljugar …
Odmičem zavjesu i gledam kroz tuđi prozor, polako usvajajući ovaj prostor i sobu kao mjesto prijateljske dobrodošlice. Neko kolebljivo sunce, kao pozlata, izviruje ispod velurnog sivila. Ipak ćemo danas posaditi biljke.
Život ide dalje, neosporno, neumitno, neporecivo, samoodrživo, čak i kad te prestanu voljeti.
Ili čak tome usprkos, tko će znati.