piše: Sandra Marelja Muić ...naturala.hr
Ima zbilja puno toga za što meni u suvremenom svijetu nedostaje sluha; ne razumijem modu zimskih čizama na bosu nogu, ne kopčam gdje se umjetnost sakrije kada netko gol skače po kazališnoj pozornici, neshvatljivo mi je da boca vina u restoranu dođe koliko novi hladnjak, ne poimam kako netko u oporuci može ostaviti sve svojoj mački …
Za potonje bi mi možda i proradili osjećaji razumijevanja s obzirom na neka recentna izvješća iz medija. Čak bi razumjela i da persiramo kućne ljubimce i grlimo stabla, kad vidim u kakvo kamenje se ljudski rod prometnu, ne znam više je li riječ o ljudskom rodu ili prometnim znakovima, više empatije mi pokazuje znak za slijepu ulicu.
Tako mi se nekoliko puta desilo ovog ljeta da na portalima ili u novinama pročitam kako je neki nesretnik negdje umjesto morskih radosti na plaži iskusio onaj posljednji susret sa radošću iz raznih zdravstvenih i inih razloga što bi rezultiralo pokrivanjem forenzičarskom folijom ispod sunca zlatnoga, a potom bi ostatak ljudi na plaži mirno nastavio boraviti, nanoseći novi sloj zaštitne kreme na dekolte i gurajući nos prema posljednjim redovima o Severini i Milanu, ne želeći biti uskraćen za informaciju da li će njoj dopasti Phillip Starck lampa sa noćnog ormarića ili će joj se to odbiti kroz alimentaciju.
Jedan život bi se ugasio pred njihovim očima, instantno usred sunčanog dana, ali nitko ne bi htio percipirati ono što se dogodilo, ne bi pokazao suosjećanje i pijetet prema tom ljudskom biću time da bi okončao svoj boravak na plaži i porazmislio kako popraviti koješta u svom ostatku dana jer su se i sami mogli naći u takvoj nesreći.
A ne, samo se ne dajmo uvlačiti, biti dio nečega, pokazati ljudskost, mogli bismo onda stvarno i postati dio nečeg, snositi odgovornost, pokazati osjećaje – bolje da tren odemo pregledati nove postove na fejsu i damo koji lajk za kakvo bolesno dijete ćelave glave ne bi li sebi ipak mogli reći da smo dobri i da vodimo brigu.
I tako kolektivno, gotovo bez iznimki. Potrošio se ljudski život = ispraznio se mobitel , ili šta…?
Još gora situacija za kraj ljeta u Zadru. Žena zapomaže petnaest minuta na sav glas u šest popodne, otvoreni balkoni i prozori, susjedi sve čuju, ljetno doba svi vani – sve dok hitna ne dođe samo da konstatira da više zapomagati neće jer niti ne diše više.
Nitko nije okrenuo nijedan broj za pomoć ili ne daj bože otišao vidjeti može li pomoći. Sutradan spremno svi štancaju izjave novinarima, jedna susjeda još uspije složiti da je čitala na balkonu dok se odvijalo što se odvijalo.
Hallooooo???!!!
Pa što vam je ljudi, odnosno zombiji, roboti, avatari..?!
Zar su sve te silne egzistencijalne brige i komunikacijska sredstva , naglasak na komunikacijska, samo doprinijela tome da se ograničimo na vlastito JA?
Je li nas pojeo materijalizam prije nego smo ga se dočepali jer nam je malo svega pa smo ogorčeni, a s kakvim to pravom i radi čega?
Hrpa užasnih komentara ispod nečije jadne sudbine i apela za pomoć na portalima. Pa tko to daje pravo da sudimo, da tuđi život mjerimo, a svoj nismo vinkulirali ni izdaleko? Jedino što smo uhvatili deblji kraj sreće od tih jadnih bića koji pune novine.
Frčemo na neku skupinu društva jer ima ova ili ona socijalna prava, a zašto zaboga?
Biste li radije bili u njihovim cipelama radi popusta na tramvajsku kartu? Je li nam se na to svela radost života – samoizolacija, planet Internet?
A ne sjećamo se više kakav je bio stisak ljudske ruke.