piše: Sandra Marelja Muić
Kaže Joža da ide u Njemačku jer nema više kome doći u svoje naselje u Donju Voću – svi su otišli!
Među mnoštvom lijepih krajolika varaždinske županije karta mi pokazuje Donju Voću, 2844 stanovnika navedeno u wikipediji – barem ih je bilo.
Google mi izbacuje slike urednih obiteljskih kuća okruženih živopisnim travnjacima. Jožina kćerka je dvije godine bezuspješno pokušavala dobiti priliku za stažiranje kao primalja bilo gdje u Hrvatskoj, nigdje joj to nije pošlo za rukom. U Njemačkoj je dobila radno mjesto u struci pri prvom pokušaju bez obaveze stažiranja. Majka je otišla s njom jer je bila takođjer nezaposlena, a suprug radio u Dalmaciji jer kod kuće nije imao posla.
Joža se prvi put vratio u praznu kuću nakon posla u Zadru, otvarao prozore da provjetri zatvorenu kuću, podgrijavao sam sebi gulaš od jučer. Drugi put mu je bilo previše i prazne kuće i praznog sela, te je spakovao kofere. Travanjska slana je poharala i vinograd, te ga zbilja nista i pogotovo nitko nije trebao u njegovom rodnom mjestu.
Dio gdje se nalazi Jožina kuća prije dvije godine je dobio struju i tekuću vodu i uspio spasti na jednu bakicu koja će, eto, ispratiti i Jožu sutra kada kombi firme pokupi nove radnike i odveze ih za bauštelu. Ako bakica umre u međuvremenu, neće imati tko za njom zaključati.
Pozdravio se s bakicom čuvaricom i ostavio je da pazi na struju i vodu dok se cijelo mjesto ne vrati – na svoje mjesto. Cijeli jedan zaseok – selo – mjesto, iselilo je jer nije imalo od čega živjeti u Lijepoj Našoj.
Mladi ljudi koji tek kreću u život, kao i oni čiji život je trebao biti odavno smiren i posložen, svi oni kreću iz početka negdje drugdje, svi oni će doprinijeti razvoju i stabilnosti jedne druge zemlje. Niti ne migriraju unutar zemlje, ka glavnom gradu ili ka moru, kako bi ostali makar na prostoru Lijepe Naše.
Demografi tvrde da je od ulaska u EU, Hrvatsku napustilo 100.000 ljudi, time da to nije konačan broj. Lijepa Naša je školovala te iste, uvela im infrastrukturu u općine i pustila ih da odu jer nisu imali priliku da stvore sebi egzistenciju. Sve odreda ljudi u produktivnoj dobi koji su trebali puniti rodilišta, matične urede, školske klupe, industrijska postrojenja. Koji su trebali izrađivati nacrte, zidati zgrade, proizvoditi negdje nešto, rasti i razvijati sebe i društvo u cjelini, pa makar i samo natalitetno.
Za sve su to dobili blagoslov države koja je zauzeta raspravom o ustašama i partizanima i ne može se pobrinuti za životne uvjete svoje nacije. Ili je zauzeta raspravom o ministrima kulture pored kojih krahira najveći književni nakladnik u državi. Ili o haljini koju je predsjednica obukla i njenom pogledu ispod trepavica.
Zašto se ne bavimo onim što je bitno, zašto smo uvijek u zrakopraznom prostoru nekog idolopoklonstva, trljamo i brljamo o nesuvislim stvarima?
Nedavni lokalni izbori pokazali su opet koliko smo opčinjeni bilo kakvim političkim figurama neovisno kojih opcija. Iako je tu o samoj političkoj opciji bilo malo govora, a sam program kandidata nitko ni u prvoj stavci ne bi znao navesti.
No, puk se svejedno razgaljen naslikavao uz sve i svakoga kao da su ih ovi naveli u svojoj oporuci za glavnog nasljednika, barem oni koji nisu bili zauzeti traženjem putovnice po kući.
I što je bitno tko je gdje izabran, je li drži Marxa, Bibliju ili Kamasutru ispod jastuka, ako nam ljudi bježe iz gradova, sela, otoka i nemaju namjeru vraćati se.
Za koga smo glasali ovaj puta, za koga smo glasali prošli, pretprošli i ne znam koji puta, ne bi da skupljamo zvjezdice na apoletama – potpuno nebitno kad se vozimo u tunelu bez svijetla!