piše: Aleksandra Brnetić
I berlinska opunomoćenica za integraciju i migraciju uvrstila se u nepreglednu kolonu njemačkih političara koji građane pozivaju na izbore. Sredinom tjedna u jednom je apelu podsjetila one sugrađane o čijim se društvenim problemima brine, da je izborno pravo jedno od temeljnih građanskih prava.
Migrantice i migranti trebali bi iskoristiti to pravo zato što im tek glasački listić omogućuju i jamči da će politika voditi računa o njima, tako Monika Lüke. Drugim riječima, oni koji nemaju pravo na taj listić, na njemačkoj su političkoj sceni građani drugoga reda.
Ja sam građanka drugoga reda. Meni ovaj poziv nije upućen, mene ne čeka moj listić pa tako ja ne ću biti ni kriva ni zaslužna što se Angela Merkel ne će morati iseliti iz Brandtove broj 1., ili što će Peer Steinbrück biti novi stanar. Ja danas ne smijem na izbore jer nemam njemačko državljanstvo. Ne dadoše mi ga jer se nisam željela odreći svog hrvatskog. Već sto godina njemačka država inzistira na načelu podrijetla, a ja sam pak željela sačuvati svoju Domovnicu. Reklo bi se, dva ovna na brvnu. Znamo čija je tvrdoglavost uzaludna.
Rado bih u urnu ubacila svoj glas. Ne bi bio uzaludan. Naprotiv. Bio bi jedan od tisuća jezičaca na vagi, a za takvima po principu zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača ovih dana vape sve četiri relevatne stranke.
Prije pola godine treći mandat Angele Merkel još nitko nije dovodio u pitanje. Teme su bile odavno zadate, a rješenja isto tako odavno prokušana u praksi. Svi smo bili uvjereni da će to biti jedna od dosadnijih predizbornih bitaka u povijesti njemačke parlamentarne demokracije. Sve do televizijskog duela kancelarice i njenog izazivača Peera Steinbrücka.
Oboje su pokazali da ne odustaju. S poznatim argumentima. Merkelica je nabrajala što je sve postignuto, hvalila se dobrom bilancom, a Steinbrück, ukazujući na ono što bi trebalo uraditi, samo sipao jedan podatak za drugim. Kršćanskoj demokratkinji stalo je do kontinuiteta a socijaldemokrat bi profriškao vodu stajaćicu.
Pobjednika nismo dobili, ali nije bilo ni gubitnika. Nakon toga su se liberali, dosadašnji parlamentarni jezičac, na izborima u Bavarskoj još više odsklizali i biračkome tijelu priopćili da njihovoj silaznoj putanji nema kraja. Nisu ušli u minhenski parlament i to je u Berlinu izazvalo mali potres.
Najednom je postalo jasno da su sve nerealniji snovi o reprizi crno-žute koalicije pa što žuti i crni samo što nisu uzviknuli: Spasi se tko može! Svatko se počeo brinuti za sebe. Čak se i Merkelova počela pojavljivati pred novinskim izvjestiteljima najvažnijih televizijskih dnevnika.
Kao i ja, rado bi danas glasovali i milijuni građana po drugim zemljama Europske unije. Jer htjeli ne htjeli, njemačke unutrašnjopolitičke teme postaju opće europske teme. Kako će buduća vlada rješavati gospodarske i socijalne probleme, imat će svojih reperkusija diljem Unije, a bome i šire, od sitnopoduzetničkog sloja siromašnih članica pa sve do burzovnih mešetara i nepoznatih akcionara multinacionalnih banka.
Nije nebitno što je Steinbrück još prije pola godine, tijekom svoje posjete Ateni, rekao da bi jedna socijaldemokratska vlada više vodila računa o očuvanju socijalne kohezije i polagala bi važnost na rast i na radna mjesta. Grke je to, koji samo što ne lipsaju pod teretom Merkeličinih i Schäubleovih štednih mjera, i više nego oduševilo. Čak nisu ni demonstrirali.
Ne znam da li taj interes dijele i diljem Hrvatske. Bojim se da ne, kao što se bojim da velika većina hrvatskih građana, koji već desetljećima žive ovdje u Njemačkoj, a da ne govorim o tome da će, kako izgleda, tu ostaviti i svoje kosti, još uvijek njemačke političke stranke procjenjuje na osnovi vjerskog opredjeljenja njenih članica ili prema sklonosti ka hrvatskom pitanju ili jugoslavenskom treće putu između socijalizma i komunizma. Kao da u Njemačku nisu bili došli zbog posla što je eminentno gospodarsko pitanje! Kao da sa socijaldemokratskog stola nisu uvijek padale deblje i slasnije mrvice!
Koliko su mrvice važne, i da bi one mogle biti onaj presudan jezičac na današnjoj biračkoj vagi, najednom je pokazala i sadašnja vlada. Na svojoj posljednjoj sjednici u ovoj legislaturi izglasala je zakonsku minimalnu satnicu za klesare u visini od 8,50 eura.
Do sada je Merkelica smatrala da je to pitanje kojeg poslodavci i sindikati trebaju razriješiti u direktnim tarifnim pregovorima i gotovo da ga nije spominjala u svojoj predizbornoj kampanji. Ovaj potez njemačke kršćanskodemokratske vlade sigurno je naišao na odobravanje u onih 21 zemalja Europske unije koje već odavno imaju zakonski minimalac. Hollandova socijalistička vlada tako i tako još od početka rogobori protiv njemačkih malih satnica i mjesečnih plaća od 400 eura koji Njemačkoj olakšavaju izvozni višak.
Za manje od dvanaest sati sve ćemo (sa)znati. Čut ćemo odgovore na postavljena pitanja.
Ali ne, nažalost, i na ona o kojima štošta ovisi u našoj budućnosti: Zašto i dalje spašavamo banke i osiguravajuće zavode javnim sredstvima – vašim i mojim, dragi čitatelji – poreznim doprisnosima? Zar stvarno ne postoji politička moć koja bi mogla, ili to barem namjerava, djelotvorno kontrolirati tajne službe i privatne internetske firme? Tko ima primat u našim (europskim) društvima – politika ili neke druge snage?
Ako nam je svejedno što se događa u susjedstvu, ne riskiramo li da će jednoga dana i susjedu biti svejedno što je s nama?
Pitanja koliko nam srce zaželi, a u ovoj izbornoj kampanji niti smo ih čuli a kamoli da se o njima razgovaralo i javno raspravljalo.
Jedno se treba priznati socijaldemokratima. Njihov ih se kandidat uvijek iznova pokušavao dotaknuti, ali nažalost tako intelektualizirano da ga nitko nije mogao (ili: htio?) čuti.
Nimalo obećavajuća perspektiva. Uprkos tome, ja bih, da mogu, na izbore.
I Sizif je pokušavao, iznova i iznova gurati veliki kamen uz planinsku strminu da bi ga postavio na vrh, ali neuspješno. Nikad nije odustao od svoje borbe u potrazi za znanjem.